Hidrografija
Hidrografska svojstva vodotoka Istarske županije su slijedeća:
Površina akumulacije Butoniga: 2,51 km² (2.509.333 m²).
Površina retencije Letaj: 68.596 m².
Površina lokvi kod Cerovljanskog polja: 93.884 m².
Dužina kanala Čepić polja i Potpićan: 92,4 km (92.367 m).
Dužina kanala Raškog polja: 26,6 km (26.560 m).
Dužina kanala Krapanjskog polja: 5,1 km (5.106 m).
Dužina kanala rijeke Mirne: 116,4 km (116.415 m).
Dužina sliva rijeke Dragonje: 190,5 km (190.501 m).
Dužina sliva rijeke Mirne: 1.670,4 km (1.670.370 m).
Dužina sliva rijeke Raše: 251 km (250.960 m).
Dužina sliva rijeke Boljunčice: 178,4 km (178.384 m).
Dužina sliva rijeke Pazinčice: 129,8 km (129.771 m).
Hidrološke značajke površinskih voda
Uvod
Istarski poluotok najveća je jedinica s vlastitim i specifičnim hidrogeološkim karakteristikama. Površinske tekućice predstavlaju značajne vodne resurse Istre. Međutim, njihove se hidrološke karakteristike odlikuju velikom vremenskom i prostornom promjenljivosti. Tako na primjer velike vode zbog svog bujičnog karaktera ugrožavaju dolinska područja vodotoka, uzrokuju eroziju zemljišta u gornjim dijelovima sliva. Zatim, tijekom sušnih razdoblja uslijed sve većeg nekontroliranog korištenja izvorišta za vodoopskrbne potrebe površinski vodotoci presušuju čime se dovodi u pitanje opstojnost vodenih ekosustava i njihov kapacitet prihvata onečišćenja.
Na pojedinim slivnim područjima vodotoci nakon početnog površinskog dijela toka završavaju u ponorskim zonama i time podzemno prihranjuju vodonosnike izvorišta, a koji onda svojim preljevnim vodama prihranjuju površinske vodotoke. Razmatrajući pojavu izviranja vode u Istri uočava se da se najviše izvora javlja u području karbonatnih naslaga, tako da je više od 93% sve izvorske vode krškog porijekla, a samo 7% otpada na procjeđivanje vode iz pješčano eocenskih rastrošenih naslaga.
Vrlo su oskudni podaci o kapacitetima, protocima, razinama i geokemijskom istraživanju voda, poglavito podaci o sistematskom istraživanju voda kroz duži vremenski period na osnovu kojih bi se mogli izvoditi određeni zaključci o karakteristikama pojedinih izvora. Posljedica toga je da se rasprave o ponašanju i količini podzemne vode često oslanjaju na procjene.
Sukladno odredbama Zakona o vodama sustavno praćenje kakvoće voda tekućica i stajaćica predmet je programa koji su u ingerenciji Hrvatskih voda. Rezultati praćenja kakvoće ovih voda omogućavaju donošenje temeljnih planskih osnova za upravljanje vodama na razinama RH i Istarske županije, odnosno
Vodogospodarske osnove Hrvatske i Vodogospodarske osnove slivnog područja Istarske županije . Ovim planskim osnovama utvrđuje se raspored, zalihe, osobine voda, potrebe za vodom u svim područjima života, a nadasve osigurava zaštitu voda od onečišćenja propisivanjem odgovarajućih mjera. Praćenje kakvoće Dragonje, Mirne, Raše, Boljunčice i Pazinčice provodi se sustavno od 1980 god., dočim kakvoća stajaćice Butonige počeo se izučavati tek od 1990 god. Praćenje kakvoće voda na izvorima i bunarima u Istarskoj županiji , koji su uklučeni u vodoopskrbni sustav, provodi se sustavno od 1983 god.
Nadalje, kakvoća podzemnih voda predmet je i niza ciljanih programa inicirani na razinama Istarske županije i Hrvatskih voda radi izučavanja drenažnih područja izvorskih i bunarskih voda, bilanci voda, te njihovih hidrogeoloških karakteristika, da bi se u konačnici pouzdano odredile njihove zone zaštite koje su još uvijek nažalost nedovoljno istražene i definirane, te zakonom sankcionirane. Podaci koji se tiču kakvoće voda u takvim programima su statisički gledano jednoznačni i od malog ili neznatnog značaja za donošenje ocjene kakvoće podzemnih voda, ali mogu biti putokaz za sustavnija i dugoročnija istraživanja.
U kišnom razdoblju, zbog dotoka vode iz mnogobrojnih bujičnih tokova, razine nadzemnih i podzemnih voda naglo rastu, dok je u sušnom razdoblju njihov protok, odnosno izdašnost znatno smanjena, pri kojim se uvjetima koncentracija mogućeg i permanentno prisutnog onečišćenja povećava. U slučaju podzemnih vodotokova, ovisno o hidrološkom režimu, voda do izvora ili bunara prati privilegirane putove kretanja, bilo cijevni tranšport aktiviran u kišnim razdobljima – vrlo brz i nepovoljan sa stanovišta samopročišćavanja vode, bilo kapilarni osobit za razdoblje suše pri malim ili nikakvim dotocima vode u podzemlje. Prvim načinom kretanja vode moguć je vrlo velik unos organskog materijala i drugih vrsta onečišćenja zbog izrazitog erozivnog i bujičnog karaktera vodotokova u slivnom području. Drugi način kretanja vode u podzemlju osobit je za sušna razdoblja, koja su uglavnom povezana s ljetnom sezonom, i izrazito su malog protoka i kao takva lako “ranjiva” utjecajem otpadnih voda.
Usprkos velikom broju podataka (od 1980. do 1998 god.) za potrebe sagledavanja trenutnog stanja kakvoće tekućica, stajaćica i podzemnih voda usredotočena je pažnja na recentnijim podacima koji su uskladišteni u bazi podataka Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, a obuhvaćaju razdoblje od 1994. do 1998 godine, što omogućava brzo i pouzdano pretraživanje i obradu učinjenih analiza.
| 