Model Triple Helix ima izvorište u analizi obnove gospodarstva u Bostonu 1930-ih godina. Kao glavna karakteristika te obnove ističe se povezivanje i suradnja industrije, sveučilišta i vlade. Istraživanja Etzkowitza (1993) i Etzkowitza i Leydesdorffa (1995) doprinijela su oblikovanju modela i privlačenju pažnje znanstvene javnosti i praktičara javnih politika. Time su aktualizirana i dograđivana istraživanja Sábato i MacKenzie (1982), u kojima se opisuje pomak od industrijskog društva, temeljenog na konceptu dvosmjerne suradnje industrije i vlade, prema društvu znanja koje se temelji na konceptu trijadne suradnje između sveučilišta, industrije i vlade. Prema Triple Helix modelu potencijal za inovacije i ekonomski razvoj u društvu znanja pretpostavlja istaknutiju ulogu sveučilišta i hibridizaciju povezanosti aktivnosti industrije, sveučilišta i vlade u generiranju novih institucionalnih i društvenih oblika proizvodnje, prijenosa i primjene znanja (Ranga i Etzkowitz, 2013). Iz modela se razvija konceptualni okvir za upoznavanje kompleksnosti i dinamike društva znanja koji treba imati utjecaj na kreatore politika na nacionalnoj, sub-nacionalnoj (regionalnoj) i međunarodnoj razini i potaknuti ih na kreiranje nove inovacijske i razvojne strategije. Kao rezultat stalnog procesa učenja i razmjene znanja i međusobne suradnje i komunikacije između sveučilišta, industrije i vlade stvaraju se novi institucionalni oblici kao što su inkubatori, tehnološki parkovi ili centri izvrsnosti. Pri tome se i od sveučilišta i od poslovnog i javnog sektora očekuje interna poduzetnička transformacija. Sva tri dionika moraju postati proaktivni, otvoreni za stjecanje novih znanja i spremni za ustupanje znanja s kojim samostalno raspolažu, što stvara pretpostavke za razvoj novih oblika međusobne suradnje. Triple Helix model podrazumijeva odricanje „vlasništva“ od strane jednog dionika (sveučilišta, javnog ili privatnog sektora) nad novo stvorenim institucionalnim oblikom kao i preuzimanje inicijative i uloge drugog dionika kako bi se riješio određeni problem.
U Triple Helix modelu uloga sveučilišta se mijenja i jača na tri područja:
Uz tradicionalne akademske misije učenja i istraživanja sveučilištu se dodaje "treća misija", a to je odgovornost za društveno-ekonomski razvoj (Etzkowitz,2003). Vlade kroz politike jačaju veze između sveučilišta i poslovnog sektora, što utječe na tvrtke da za istraživanje i razvoj svojih ciljeva koriste istraživačku infrastrukturu sveučilišta. Kako se javna sveučilišta financiraju javnim sredstvima, poduzetnici na taj način prenose dio svojih troškova za istraživanje i razvoj na državu (Slaughter i Leslie, 1997).
Sveučilišta kontinuirano jačaju svoj kapacitet dajući studentima pristup novom znanju, vještinama i pomažući im u razvoju poduzetničkog talenta što postaje okosnica društva znanja. Studenti nove generacije su osim stručnjaka u raznim znanstvenim disciplinama osposobljeni i ohrabreni da postanu poduzetnici, osnivaju tvrtke i pridonose gospodarskom rastu i otvaranju novih radnih mjesta.
Sveučilišta jačaju svoj kapacitet stvaranja i unapređenja tehnologije. Uz tradicionalne edukativne aktivnosti kojima sveučilišta doprinose stvaranju ljudskih resursa i znanja sveučilišta postaju izvor stvaranja i prijenosa tehnologije i jačaju svoje interne organizacijske sposobnosti za transfer tehnologija.
Kod Triple Helix modela razlikuju se tri različite faze razvoja (Torkkeli i ost. 2007). U prvoj fazi tri spirale koje povezuju industriju, sveučilište i vladu definirane su institucionalno. U drugoj se fazi više pozornosti posvećuje komunikaciji unutar sustava i različitih sustava znanja, dok je u trećoj fazi usmjerenost na stvaranju hibridnih organizacija akademske zajednice, vlade i industrije.
Teorijska i empirijska istraživanja u području Triple Helix modela razvijaju se u posljednja dva desetljeća iz dvije glavne komplementarne perspektive: (neo) institucionalne i (neo) evolucijske.
2.5.1.1. (Neo) institucionalna perspektiva
(Neo) institucionalna perspektiva ispituje različite Triple Helix oblike međusobnih veza i odnosa između sveučilišta, javnog i privatnog sektora u nacionalnom i sub-nacionalnom (regionalnom) kontekstu (Etzkowitz, 2003).
Prema toj perspektivi razlikuju se tri režima:
totalitarni režim ("a statist regime")
U ovom režimu vlada ima glavnu ulogu i pri tome ograničava sposobnost industrije i sveučilišta u pokretanju i razvoju inovativnih transformacija (Rusija, Kina)
režim slobodnog tržišta ("a laissez-faire regime")
Ovaj režim karakteriziran je ograničenim državnim intervencijama u gospodarstvu (SAD). Industrija je glavni pokretač inovacija, a sveučilište i država imaju sporedne i ograničene uloge. Zadatak sveučilišta je „proizvodnja“ kvalitetnog ljudskog kapitala, dok se od vlade očekuje da stvori regulatorni okvir za poslovanje.
režim uravnoteženosti ("a balanced regime")
To je Triple Helix model u kojem sveučilišta i druge institucije znanja imaju sve važniju ulogu, partneri su s industrijom i vladom i ponekad preuzimaju vodstvo u zajedničkim inicijativama (Etzkowitz, 2008). Uravnoteženi model pokreće proces "inovacija u inovacijama", stvara nove prostore za interakciju i nove organizacijske oblike (Etzkowitz i Leydesdorff 2000; Etzkowitz, 2003). Pri tome se prema Etzkowitz i Leydesdorff, (1998) odnosi između sveučilišta, industrije i vlade stalno mijenjaju s ciljem poboljšanja inovativnosti, stvaranja novih tehnologija, novih tvrtki i novih međusobnih odnosa.
2.5.1.2. (Neo) evolucijska perspektiva
(Neo) evolucijska perspektiva gleda na sveučilište, industriju i vladu kao pod-sisteme društvenih sustava koji su u interakciji i koji se prilagođavaju i sučeljavaju kroz pregovore (Etzkowitz i Leydesdorff, 1995; Leydesdorff i Etzkowitz, 1998).
Ova (neo) evolucijska perspektiva temelji se na teoriji društvenih sustava komunikacije (Luhmann, 1984) i matematičkoj teoriji komunikacije (Shannon, 1948) koje vide sveučilišta, industriju i vlade kao ko-razvoj podskupine društvenih sustava.
Ranga i Etzkowitz (2013) navode da se interakcija kao sustavna priroda Triple Helixa ističe u obje perspektive kroz stalnu akciju i komunikacija između sveučilišta, javnog i gospodarskog sektora. Međutim, interakcija ne pruža eksplicitni analitički okvir za konceptualizaciju sustavne prirode Triple Helixa, te Ranga i Etzkowitz uvode novi analitički koncept koji povezanost sveučilišta, industrije i vlade prikazuje kao "inovacijski sustav" kojeg definiraju kao skup komponenti, odnosa između komponenti i funkcija, koji osim komponenti naglašava i njihove međusobne odnose i funkcije, potiče organizacijsko stvaralaštvo i sposobnost integriranja različitih regionalnih nacionalnih i sub-nacionalnih (regionalnih) strategija.
Pod komponentama se podrazumijeva institucionalni okvir sveučilišta, industrije i vlade. Odnosi i interakcije između komponenti mogu se oblikovati kao:
Umjerenost suradnje i sukoba („Collaboration and conflict moderation“)
Suradničko vodstvo (“Collaborative leadership“)
Zamjena između sfera i unutar sfera (“Substitution between spheres /Substitution within spheres“)
Umrežavanje (“Networking“).
Umjerenost suradnje i sukoba je specifičan oblik interakcije u kojem se teži transformirati napetost i sukob interesa, te povezati dionike oko nekog zajedničkog interesa. U društvu znanja ciljevi u situacijama u kojima svi ostvaruju jednaku korist („win-win“) postaju važniji od same prirode sukoba i postojećih napetosti (Heerwagen, Kelly i Kampschroer, 2010 prema Ranga i Etzkowitz, 2013).
Suradničko vodstvo promatra se u kontekstu odnosa u kojem su sve stranke prepoznale svrhu povezivanja i strateški se odlučile za suradnju kako bi se ostvario neki zajednički cilj (Rubin, 2009).
Zamjena između sfera nastaje kada pojedine sfere popunjavaju praznine koje se javljaju kada je druga sfera slabija. Kao primjer supstitucija između sfera prema Gebhardtu (2012) uzimaju se vladine agencije. Njihova tradicionalna funkcija je regulacija i kontrola, a preuzimaju i funkciju pokretanja investicija kroz osiguranje rizičnog kapitala, što se tradicionalno veže uz industrijsku sferu. Drugi su primjer fakulteti koji uz primarnu funkciju učenja i istraživačkih aktivnosti, često sudjeluju u transferu tehnologije i stvaraju poslovnu podršku i potiču poduzetničke pothvate, što se također tradicionalno smatralo ulogom poslovnog sektora. Moguće su i situacije u kojima privatni sektor preuzima ulogu sveučilišta i razvija vlastita istraživanja.
Umrežavanje se kao interakcija realizira u formalnim i neformalnim strukturama, te na nacionalnoj, sub-nacionalnoj (regionalnoj) i međunarodnoj razini.
Ranga i Etkowitz (2013) pored komponenti i odnosa u Triple Helix sistemu definiraju i funkcije koje imaju specifične uloge u području znanja, inovacija i upravljanja, a istovremeno između kojih postoji potreba za snažnom i efektivnom povezanošću. Okvir Triple Helix sistema omogućava detaljan uvid u odnose među tim funkcijama, te pomiče sektorske i tehnološke granice fokusiranjem na interakcije između dionika iz sva tri područja.
Funkcije Triple Helix sustava definiraju se kao skup procesa specifičnih za Triple Helix u područjima:
područje znanje ("The Knowledge Space")
područje inovacija ("The Innovation Space")
područje upravljanje („The Consensus (Governance) Space“)
Područje znanje odnosi se na kapacitete institucija i pojedinaca da stvaraju, distribuiraju i koriste znanje uz intenciju da se ti kapaciteti troše racionalno, da nema preklapanja, nego da se znanje međusobno dijeli i umnaža. Uz sveučilišta to su i akademske istraživačke skupine i interdisciplinarni istraživački centri i znanstvenici pojedinačno. U privatnom sektoru su to istraživački odjeli u tvrtkama, a u javnom sektoru su to javni istraživački centri i laboratoriji.
Područje znanje je bitan korak u tranziciji u društvo znanja. Krajnji je cilj stvoriti "kritičnu masu" izvora znanja koji jačaju lokalnu, sub-nacionalnu (regionalnu) regionalnu i nacionalnu baza znanja, izbjegavanje rascjepkanosti i smanjenje dupliciranja istraživačkih napora.
Područje inovacija ima za cilj razvijati lokalne inovacije i poduzetnički potencijal kako bi se stvorila konkurentna prednost za neku regiju ili državu. S jedne strane prostor inovacija čine hibridne organizacije koje označavaju povezanost sveučilišta i industrije, kao što su uredi za transfer tehnologija, znanstveni parkovi, poslovni parkovi i akceleratori za start up, a s druge strane poduzetnici i inovativne tvrtke u privatnom sektoru, kao i poslovni anđeli. Pri tome znanstveni i poslovni parkovi, te ostali oblici potpornih institucija imaju zadatak da olakšaju komercijalizaciju znanja potencijalnim i postojećim poduzetnicima. Njihov rad financira ili sufinancira lokalna ili regionalna samouprava.
Područje inovacija sastoji se od aktivnosti koje poduzimaju prvenstveno hibridne ("multisphere") organizacije, ali i poduzetnici pojedinci i institucije sa ciljem stvaranja i razvoja intelektualnog i poduzetničkog potencijala, privlačenja talenata i inovativnih tvrtki i stvaranje konkurentske prednosti za neku regiju i zemlju.
"Kroz zajedničke napore institucija i poduzetnika pojedinca stvaraju se zajednički inovacijski napori u obliku "javnog" poduzetništva" (Schumpeter, 1951; Etzkowitz i Schaflander, 1969).
Područje upravljanja uključuje vladine i nevladine dionike koji zajedno generiraju ideje i pregovaraju o resursima, za unapređenje režima (sustava) temeljenog na znanju korištenjem šire vizije upravljanja, te zajednički ostvaruju puno bolje rezultate nego bi to mogli da rade pojedinačno.
Područje upravljanja je skup aktivnosti dionika okupljenih oko Triple Helix komponenti koji sustavom brainstorminga, razgovara i vrednovanja prijedloga napreduju prema režimu utemeljenom na znanju. To pridonosi pomicanju prema transparentnijim razgraničenjima između javnog, privatnog i civilnog sektora u procesu stvaranja društva utemeljenog na znanju.
Razumijevanje funkcija pojedinih dionika u Triple Helix modelu (u području znanja, inovacija i upravljanja) doprinosi objašnjavanju neusklađenosti u regionalnoj inovativnoj politici po strukturi i artikulaciji između pojedinih područja. Te spoznaje su ključne za stvaranje kapaciteta da donošenje odluka u regionalnoj inovacijskoj politici bude bolje prilagođeno potrebama dionika u sustavu.
Prema Etzkowitzu i Klofstenu (2005) razlikuju se četiri faze modela regionalnog razvoja i obnove:
Postanak: stvaranje ideja za novi model regionalnog razvoja;
Provedba: početak novih poslova i razvoj infrastrukture za ostvarenje ideja;
Konsolidacija i prilagodba: integracija aktivnosti za poboljšanje učinkovitosti novih djelatnosti i infrastrukture;
Samoodrživi rast i obnova sustava prepoznavanjem novih područja rasta.
Regionalne politike inovacija tradicionalno su usmjerene na osiguranje konkurentske prednosti regije kroz jačanje sposobnosti učenja, poboljšanje specifičnih kompetencija tvrtki, specijalizaciju resursa i vještina podizvođača i dobavljača (Maskell i Malmberg, 1999). To podrazumijeva i jačanje interakcija u stvaranju inovacija između različitih dionika, kao što su tvrtke, sveučilišta i istraživački instituti, ili između malih start-up tvrtki i velikih tvrtki (Cooke, 2001), ali i promicanje razvoja lokalnih komparativnih prednosti koje su povezane s određenim lokalnim resursima (Maillat i Kebir, 2001).
Navedeni napori usmjereni su na stvaranju inovacija i regionalnog razvoja temeljenog na znanju, a dijele se na egzogene i endogene.
Egzogeni napori temelje se na viziji privlačenja inovativnih high-tech tvrtki i njihovom preseljenju u regiju. Da bi se takve tvrtke privukle u regiju potrebno je stvoriti određene preduvjete, odnosno regiju učiniti privlačnom za poslovanje i život. Prema Maleckom (1997) u te se procese često uključuje i nacionalna vlada i privatne banke, te se ulaže u infrastrukturu, osiguravaju se fiskalni poticaji i programi koji imaju za cilj promicanje tehnologije i visokog rasta poduzetništva kroz javna i privatna partnerstva, poticanje rasta u određenom području i razvoj high-tech centara ili znanstvenih i tehnoloških parkova.
Endogeni napori temelje se na viziji stvaranja temelja za pokretanje brzo-rastućih tvrtki i kreativnih industrija temeljenih na znanju. Regionalna strategija temelji se na valorizaciji lokalnih čimbenika, kao što su jake baze znanja, kvalificirana radna snaga i blizina izvora znanja i stručnosti. Inovativni start-upovi i manje tvrtke, više ovise o lokalnim resursima. Blakely (1989) ističe da endogene strategije obično nastaju odozdo prema gore, naglašavajući high-tech poduzetništvo i lokalnu izgradnju kapaciteta kroz bolje korištenje lokalnog kapitala i resursa. Slično razmišljaju i Feldman i Francis (2004) koji ističu da je suština endogene high-tech strategije regionalnog razvoja stvaranje infrastrukture za jačanje lokalnog znanja i formiranje rasta temeljenog na znanju.
Praksa je pokazala da se egzogeni i endogeni pristupi na znanju utemeljene strategije regionalnog razvoja međusobno ne isključuju i da se mogu međusobno podržavati, a kroz tu integraciju ostvarivati sinergijske efekte. Brzina promjena i stupanj kombiniranja egzogene i endogene strategije ovise o vremenu i stupnju razvoja svakog pojedinog područja znanja, inovacija i upravljanja.
2.5.2. Model Quadruple Helix
Quadruple Helix model donosi novo razmišljanje o inovacijskom procesu i inovacijskoj politici. Iako se Quadruple Helix model temelji na različitim inovacijskim koncepcijama, kod svih je zajedničko da u Triple Helix model uključuju četvrtu skupinu inovacijskih aktera. Radi se o modelu koji nije precizno definiran i omogućava širok raspon koncepcija suradnje. Neke su vrlo slične Triple Helix modelu, neke su puno radikalnije, a većina ih je negdje između. Neki zastupaju stajalište da je ta četvrta komponenta samo organizacijski stup koji stvara vezu između Triple Helix aktera, te da se ne radi o novom modelu nego da je to Triple Helix model (Liljemark, 2005). Prema Yawsonu (2009) ipak nedostaje četvrti Helix koji bi trebao biti javni. Vrlo blizu tom konceptu je stajalište da postoji četvrti Helix, da je to korisnik i da je upravo on bitan faktor za uspjeh i privatnih tvrtki i organizacija iz javnog sektora (Eriksson i ostali, 2005).
Dok se Triple Helix model fokusira na proizvodnju high-tech inovacija na temelju najnovijih tehnologija i znanstvenih istraživanja i prihvatljiviji je za znanstveno utemeljene i high-tech tvrtke (Wight, MacGregor, 2009) četverostruki Helix može se usmjeriti na proizvodnju drugih vrsta inovacija što je posebno značajno za mala i srednja poduzeća koja kroz sudjelovanje u ovom modelu mogu skratiti vrijeme razvoja novog proizvoda i usluge, kao i smanjiti rizik koji je povezan uz taj razvoj.
U uvjetima globalne konkurencije i brzih izmjena tehnoloških rješenja, tvrtke se više ne mogu oslanjati na tradicionalne konkurentske prednosti kao što su cijena i kvaliteta, nego trebaju tražiti alternativne izvore konkurentske prednosti. One podrazumijevaju primjenu inovacija u poslovnim procesima, ali i u pružanju javnih usluga. Takav pristup ima za posljedicu usvajanje inovacijskih strategija koje često uključuju i korisnike, odnosno korisnici se uključuju u stvaranje inovacija čime se stvara korisnički vođen pristup inovacijama ("user-driven").
Tako definiran Quadruple Helix model ima potencijal da suzi inovacijske praznine ili jaz koji postoji između dionika inovacijskog sistema.
Razlikuje se tehnološko-inovacijski jaz, jaz povjerenja, jaz inovacija u javnom sektoru i jaz inovacija civilnog društva. Tehnološko-inovacijski jaz označava nedovoljnu sposobnost tvrtki da svoj tehnološki know-how transformiraju u komercijalni proizvod. Ta se sposobnost povećava ukoliko nositelji inovativnih ideja za razvoj novih proizvoda i usluga imaju mogućnost brze provjere i dobivanja povratne informacije od strane samih korisnika, ali i potporu ostalih dionika važnih za komercijalizaciju proizvoda kao što je primjer mreže 129 živih laboratorija (living labs-LL) u zemljama EU (Santoro i Conte 2009).
Jaz povjerenja odnosi se na činjenicu da sve nove tehnologije i novi proizvodi tvrtki ili istraživačkih organizacija ne moraju nužno naići na odobravanje i biti prihvaćene od strane građana. Primjer za to su tehnologija nuklearne energije i biotehnologija.
Jaz inovacija u javnom sektoru može se odnositi na nesposobnost lokalnih, podnacionalnih i nacionalnih vlasti da uključe građane u rad javnih službi, što rezultira velikim razlikama između očekivanja građana o tome kako bi njihove potrebe za javnim uslugama trebale biti zadovoljenje i ono što ima javna uprava pruža.
Jaz inovacija civilnog društva, pri čemu se pod civilnim društvom podrazumijevaju korisnici koji koriste proizvode i usluge tvrtki i javne uprave, odnosi se na mogućnost i želju korisnika da budu kreatori novih proizvoda i usluga koje razvijaju tvrtke/javna uprava ili na pasivnost i odsustvo volje građana da sudjeluju u procesu stvaranja novih proizvoda i usluga javne uprave. Motivacija korisnika za sudjelovanje u radu javnog sektora pokazala se kao veći izazov od one u privatnom.
U Quadruple Helix modelu gdje su korisnici četvrta spirala postoji nekoliko definicija korisnika. Obzirom na kontekst, korisnici mogu biti obični korisnici ili amateri, profesionalni korisnici, potrošači, građani, hobisti, tvrtke, organizacije i udruge civilnog društva.
Prema Easonu (1987) u javnom sektoru razlikuju se tri kategorije korisnika:
primarni korisnici su oni koji koriste sustav direktno iz prve ruke,
sekundarni korisnici su oni koji koriste sustav preko posrednika i
tercijarni korisnici su oni koji su pogođeni uvođenjem sustava.
Von Hippelova (2005) podjela dijeli korisnike na glavne ili vodeće i obične korisnike. Vodeći korisnici su oni čije potrebe treba zadovoljiti, jer će njihov primjer kasnije slijediti mnogi korisnici na istom tržištu (Slika 3).
Slika 3. Von Hippelova podjela korisnika
Izvor: Arnkil i ostali (2010)
Osim različitih vrsta korisnika i korisnički vođenog pristupa inovacijama u Quadruple Helix modelu u literaturi se razlikuju i različiti načini i stupnjevi uključivanja korisnika (npr. Kuusisto i ostali 2010):
Dizajn za korisnike („Design for users“)
Dizajn sa korisnicima („Design with users“)
Dizajn kod korisnika („Design by users“)
Dizajn za korisnike označava da se proizvod ili usluga razvija za korisnika. Koriste se razne metode istraživanja od intervjua i anketa, te interneta koji otvara nove mogućnosti s ciljem dubljeg razumijevanja potreba korisnika i kao baze za dizajn.
Dizajn sa korisnicima je model u kojem se na korisnike gleda kao na aktivne sudionike u procesu inovacija. Korisnici su uključeni tijekom cijelog procesa i pod jednakim uvjetima u ko-kreiranju budućih rješenja na temelju svojih iskustava i potreba. Primjer za taj model je uloga korisnika kao građana koji svojim aktivnim pristupom igraju sve važniju ulogu u reformi javnih službi.
Dizajn kod korisnika je model u kojem su sami korisnici proizvođači inovacija. Korisničke inovacije predstavljaju veliki potencijal, ali ostaje problem učinkovitosti komercijalizacije tih inovacija.
Posebna pažnja se posvećuje korisnicima izvan poslovnog sektora, koji su tradicionalno bili zanemarivani. To se u prvom redu odnosi na mogućnost korisnika da sudjeluje u razvoju inovacija u javnom sektoru. Tu se korisnici dijele u tri skupine:
korisnik kao potrošač („User as consumer“)
korisnik kao kolektivist („User as collectivist)
korisnik kao pojedinac ili član zajednice („User as individual or member of community“)
Ako se Quadruple Helix model koristi za formuliranje inovacijske politike i razumijevanje uloge te politike na ekonomski rast i razvoj na razini regije i na nacionalnoj razini onda to pretpostavlja povezivanje četiri sektora (područja): industrije ili privatnog sektora, vlade, akademske zajednice i civilnog društva ili javnog sektora. Svi navedeni sektori su važne spirale strukturne ekonomije u poticanju inovacija sukladno preferencijama određene skupine kreativnih ljudi (Afonso i ostali, 2010).
Quadruple Helix model je inovacijski pristup u kojem vlada, industrija, akademska zajednica i civilni sudionici („civil participants“) rade zajedno kako bi u budućnosti stvarali strukturne promjene daleko izvan dosega onoga što pojedina organizacija ili osoba može učiniti sama.
Po svojim karakteristikama Quadruple Helix je inovacija okruženja u kojem korisnici, poduzeća, sveučilišta i javne vlasti surađuju kako bi se proizvodile inovacije. Pri tome se pod inovacijom ne podrazumijevaju samo novi proizvodi i usluge, nego sve što se smatra korisnim za partnere inovacijske suradnje, uključujući i javne usluge. U ovom slučaju se pod četvrtom spiralom može pojaviti skupina aktera inovacije (spirala inicijative) koji pridonose integriranom sustavu inovacija (Fuzi, 2013).
U praksi se za razvoj Quadruple Helix modela koristi koncept živog laboratorija (living lab -LL) za kojeg postoji nekoliko definicija. Prema Svenssonu i suradnicima (2010) LL je metodologija, organizacija, okruženje ili sustav. Karakteristika LL je da su smješteni na određenom području, na primjer u gradu ili gradskoj četvrti (Pascau & von Lieshout, 2009). LL se može promatrati kao „inovacijska arena“ u kojoj više sudionika eksperimentira u stvarnom životnom okruženju. LL s jedne strane daje mogućnost korisnicima da budu ko-dizajneri, a s druge strane tvrtke ili javne službe imaju priliku testirati kako njihovi proizvodi i usluge funkcioniraju u realnom životu i okruženju.
Prema istraživanju Arnkil i ostali (2010;66-72) postoje 4 različite vrste Quadruple Helix razvijenih modela:
Living lab modelTH + korisnik (“TH + users model“) (Slika 4.). Radi se o modelu koji je sličan tradicionalnom Triple Helix modelu, a četvrta spirala koja se dodaje je korisnik ili potrošač. Pri tome su tri spirale (sveučilište, vlada i industrija) i dalje dominantne, a dodajući helix je samo korisnik ili potrošač sa svrhom dobivanja povratne informacije za kontinuirano poboljšanje proizvoda ili usluge. Vlasnik inovacijskog procesa je tvrtka ili skupina tvrtki, sveučilište ili grupa sveučilišta ili grupa sveučilišta i tvrtki, a radi se o modelu dizajna za korisnike. Korisnici su u funkciji davatelja informacija, ali ne sudjeluju u kreiranju inovacija. Proizvod ili uslugu kreiraju stručnjaci koji rade u high-tech tvrtkama ili na sveučilištima. Glavni cilj inovacijskih aktivnosti je proizvoditi uspješan high tech proizvod ili uslugu. Inicijatori procesa inovacija su poduzeća, sveučilišta i tijela javne vlasti, a vrsta inovacija koje se proizvode su visoko-tehnološke i radikalne inovacije.
Slika 4. Model TH + korisnik
Izvor: Arnkil i ostali (2010)
U ovom modelu od javnih tijela se očekuje da podržavaju razvoj high-tech tvrtki i sveučilišta i umrežavanje Triple Helix dionika, kao i da financiraju projekte istraživanja i razvoja vezanih uz ovaj model inovacija. Očekuje se i promocija korištenja ovog modela i organizacija sustavnog prikupljanja i korištenje podataka o korisnicima, kao i razvoj i korištenja alata i metoda prikladnih za obradu tih podataka.
|
