• 0.2 SREDNJOVJEKOVNA FIZIKA
  • Analiti ka mehanika
  • Slika 0.2
  • Pojam polja djelovanja.
  • Povijest fizike




    Download 260.68 Kb.
    bet1/3
    Sana10.04.2017
    Hajmi260.68 Kb.
      1   2   3

    www.maturski.org
    POVIJEST FIZIKE
    FIZIKA je osnovna prirodna znanost (gr

    . physis, priroda), unutar koje se istražuje i tuma

    i materijalna stvarnost: struktura i odnosi osnovnih sastojaka materije, na osnovi iskustvenih

    injenica i teorijskih istraživanja. Te se spoznaje oblikuju u shvatljive principe (po

    etne nazore), tzv. zakone fizike, koji se definiraju egzaktnim matemati

    kim aparatom.


    U vrijeme nastanka naše civilizacije, fizika, tzv. philosophia naturalis, obuhva

    ala je svu materijalnu stvarnost, no ve

    su se u anti

    ko doba iz ove “prafizike” odvojile grane unutar kojih se prou

    avaju posebni problemi: medicina, astronomija, kemija, geologija, biologija, a u novije vrijeme razli

    ite grane tehnike. I danas je fizika, u užem smislu, osnova svih grana prirodnih znanosti te je teško postaviti oštru granicu između fizike kao osnovne znanosti i znanstvenih disciplina proizašlih iz nje.


    Do danas su se u jeziku zadržali tragovi sveobuhvatnosti fizike, npr. doskora se u nas gradski lije

    nik zvao fizik, u engleskom je physician lije

    nik, physic lijek, ljekarstvo, fizika je physics, u francuskom je le physique vanjština (tjelesna), a la physique je fizika.
    Današnja fizika obuhva

    a: klasi


    nu mehaniku, termodinamiku, elektrodinamiku, optiku, zatim kvantnu mehaniku, statisti

    ku fiziku i elektrodinamiku, nadalje teoriju relativnosti, atomsku i nuklearnu fiziku te fiziku subatomskih

    estica (koja opet obuhva

    a niz specijaliziranih grupa).


    Gotovo svaka od tih grana ima dva vida istraživanja, eksperimentalni i teorijski, koji se

    esto međusobno isprepli

    u i utje

    u jedan na drugi.



    0.1 ANTIČKA FIZIKA
    Ve

    u prapovijesno doba

    ovjek je stjecao prva empirijska fizikalna znanja. On je nau

    io da upotrebljava npr. polugu iako nije znao zakon na kojemu se temelji njezina uporaba. Fizikalna znanja empirijski su se stjecala i u prvim civilizacijama: Egiptu, Babilonu i Kini. Iako se tih empirijskih znanja dosta nakupilo, ipak su ona interpretirana tek u staroj Gr

    koj.

    Ipak, pilla tolasi - ingichka, pishiq, yaltiroq, tovlanib turadigan tola; ipak qurtining ipak ajratuvchi ikkita bezidan chiquvchi suyuqlikdan hosil boʻladigan tabiiy toʻqimachilik xom ashyosi. Ipak - ipak qurti pillasini oʻrab turgan uzunasiga bir-biriga yopishmagan, seritsin (ipak yelimi) bilan qoplangan va yelimlangan ikki toladan iborat.
    Tales (VII. st. prije Krista), bez obzira na to što je raspolagao malom koli

    inom znanja, pokušao je na

    i me đusobnu povezanost pojava, a tvrdio je da je sve proizišlo iz jednoga prvotnog po

    ela – vode. Prapo

    elo su tražili i drugi Grci, pa se tako kao prapo

    elo isticao zrak ili vatra. Empedokle (V. st. prije Krista) smatrao je da su

    etiri prapo

    ela: zemlja, voda, zrak i vatra, od kojih svako može imati i

    etiri kvalitete: toplo, vlažno, hladno i suho. Pitagorejci su napravili razliku između nebeskog podru

    ja, koje je savršeno i nepromjenljivo, i zemaljskog, u kojemu je sve promjenljivo i nesavršeno. Tako je za ta dva podru

    ja vrijedila i razli

    ita fizika. Demokrit je, naprotiv, smatrao da se cijeli svijet sastoji od dvaju dijelova: punog i praznog. Puni se sastoji od malih

    estica koje su nedjeljive i nazivaju se atomi. Svi fizikalni procesi nastaju zbog neprekidnog skupljanja i razdvajanja atoma.

    5

    Prema Empedoklu, tijela se razdvajaju ili spajaju mržnjom i ljubavlju. To su u biti sile, ali su shva

    ene u psihološkom smislu. Silu je i Platon (427. 347. g. prije Krista) shva

    ao u psihološkom smislu. Prema Platonu, postoji tendencija da se sli

    no spoji sa sli

    nim. Zbog toga i po

    ela, zemlja, voda, zrak i vatra, zauzimaju svoja mjesta. Aristotel (384. 322.g. prije Krista), sli

    no Platonu, uzimao je da po

    ela teže svom prirodnom mjestu i takvo gibanje naziva se prirodnim gibanjem. Sva druga gibanja su nasilna i potje

    u uvijek od sile kojoj je uzrok u prvom pokreta

    u. Tako je za nasilna gibanja uvijek potrebna sila bez obzira na to kakvo je gibanje. Prostor je za Aristotela ograni

    en i pun. Aristotel prihva

    a razliku zemaljskog i nebeskog podru

    ja za koja vrijede razli

    ite fizike. Aristotelova fizika bila je kvalitativna i spekulativna, ali je imala velik utjecaj na razvoj znanosti. Arhimed (287. 212.), za razliku od Aristotela, uveo je u fiziku kvantitativne odnose. Prvi je dao matemati

    ki zakon za polugu i matemati

    ki formuliran zakon koji je kasnije nazvan Arhimedov zakon.

    0.2 SREDNJOVJEKOVNA FIZIKA
    Aristotelova prirodna filozofija, koja je uklju

    ivala i fiziku, bila je op

    enito prihva

    ena u srednjem vijeku. Čak i Roger Bacon (oko 1214. 1292), koji je smatrao da je pokus mjerodavan za formiranje mišljenja o nekom znanstvenom problemu i koji je tražio da se u znanosti eksperimentira, bio je pristaša Aristotelove prirodne filozofije i svoje zaklju

    ke donosio unutar nje. Ipak je u srednjem vijeku došlo do stanovitog napretka i do novih znanstvenih rezultata. Dana su rješenja u razli

    itim fizikalnim podru

    jima: optici, magnetizmu i u meteorologiji. Optika je doživjela izvanredni napredak tijekom srednjeg vijeka, osobito u razdoblju 1250. 1350. Zanimanje za opti

    ke probleme inicirao je arapski u

    enjak Ibn al Haitan (965. 1039), koji je izvršio izvanredan utjecaj na muslimanski Istok i latinski Zapad. Od opti

    kih problema opet se najviše istraživao problem duge. Dietrich iz Freiberga, poznat i kao Theodoric, dao je rješenje postanka dviju duga koje je gotovo u potpunosti kasnije preuzeo Descartes. Problem plime uspješno je rješavan u srednjem vijeku, pa su Giacomo Dondi i Zadranin Federik Grisogono dali to

    an opis pojave plime i njene kvantitativne odnose. U srednjem vijeku su rješavani i mnogi drugi fizikalni problemi, ali gotovo svi u okviru Aristotelove tzv. peripateti

    ke prirodne filozofije.


    Ipak, ve

    u srednjem vijeku došlo je unutar te prirodne filozofije i do znatnih udaljavanja od Aristotelova gledišta. Ve

    je Filoponos, koji je djelovao u prvoj polovini šestog stolje

    a, smatrao da je dovoljno da se na po

    etku gibanja utisne u tijelo sila koja mu održava gibanje, a da nije potrebno njezino stalno djelovanje izvana. Sli

    no su tvrdili Ing Sin (980. 1037) i Jean Buridan (XIII.-XIV. st.). Prema Buridanu, tijelo dobiva na po

    etku gibanja impetus koji održava gibanje tijela. U srednjem vijeku napravljen je velik napredak i u izu

    avanju kinemati

    kih svojstava gibanja. U tom pogledu osobito je važan Merton College u Engleskoj u razdoblju između 1328. i 1350. U tom koledžu uvedena je jasna distinkcija između dinamike i kinematike, definirano je jednoliko ubrzano gibanje kao ono gibanje u koje se jednaki prirasti brzine postižu u jednakim vremenskim razmacima, i dan je izraz za prijeđeni put kod jednoliko ubrzanoga gibanja.
    U srednjem je vijeku u fiziku uveden i pojam kvantitativne promjene. U staroj Gr

    koj promjena se promatrala kao kvaliteta, a u srednjem vijeku po

    ela se promatrati

    6
    POVIJEST FIZIKE

    promjena topline, intenzitet svjetla, promjena brzine, akceleracije i gusto

    e, kao kvantitativna promjena. Neprekinutu promjenu brzine kod jednoliko ubrzanog gibanjaa grafi

    ki je predo

    ivao Nicole Oresme (1323. 1382).

    0.3 KLASIČNA FIZIKA
    Novi vijek je obilježen pojavom novih pogleda na materijalnu stvarnost. Ve

    je Nikola Kuzanski u XV. stolje

    u tvrdio da je prostor beskona

    an, a to su krajem XVI. stolje

    a prihva

    ali Giordano Bruno (1548. 1600.) i Franjo Petriševi

    s Cresa (1529. 1597.). Time je napušten Aristotelov pojam ograni

    enog prostora.


    U XVI. stolje

    u u


    enjaci su sve više napuštali kvalitativno promatranje fizikalnih pojava i sve više promatrali kvantitativne promjene i kvantitativne odnose. Kvantitativno promatranje fizike i uvođenje matemati

    ke interpretacije bilo je uop

    e zna

    ajke renesanse.


    Novu mehaniku, koja je bila bitno razli

    ita od peripateti

    ke, je po

    etkom XVII. st. Galileo Galilei (1564. 642.). On je preuzeo sve rezultate koje su dobili prethodnici kritiziraju

    i Aristotelovu prirodnu filozofiju. U prvom redu on, je prihvatio pojam impetusa i sve rezultate koje su dobili istraživa

    i u Merton Collegeu. Njegova mehanika je temeljena na

    isto matemati

    kim na


    elima. Galilei je matemti

    ki izvodio svoje pou

    ke iz nekih po

    etnih tvrdnji, ali ih je potvrđivao i pokusom. Tako Galile izvodi poznati pou

    ak da se prirasti putova kod jednoliko ubrzanoga gibanja odnose kao kvadrati proteklih vremena. Taj pou

    ak Galilei je izvodio iz Oresmeovih i Buridanovih tvrdnji matemati

    kim putem, ali i potvrđivao eksperimentalno. Galilei je dobro definirao gibanje koje je posljedica kosog izbacivanja tijela. On je držao da je to složeno gibanje. Osim toga, Galilei je kod slaganja gibanja upotrebljavao na

    elo ustrajnosti iako ga nije dobro formulirao. Taj pojam strože je definirao Descartes. Galilejeva mehanika bila je samo kinematika, on nije htio raspravljati o sili, smatraju

    i taj pojam nejasnim.
    Rene′ Descartes (1596. 1650.) odbacio je pojam sile i umjesto njeg uveo pojam vrtloga. Naime, po Descartesu je prostor ispunjen eterom, a u tom eteru postoje vrtlozi koji su uzrok gibanja. Descartes je definirao i pojam održanja gibanja što je bio prvi zakon održanja jedne fizikalne veli

    ine. Taj zakon zajedno s pojmom vrtloga postavio je Descartes u temelj svoje fizike. Pojam punog prostora i vrtloga u fluidima bili su važni u fizici XVIII. st.


    U XVII. st. postalo je jasno da zemlja, voda, zrak i vatra nisu po

    ela jer se mogu dalje rastavljati. Oštru kritiku tih po

    ela dao je Robert Boyle (1627. 1691). Umjesto tih po

    ela, znanstvenici su sve više prihva

    ali Demokritov atomizam koji je bolje odgovarao op

    im atomisti

    kim shva

    anjima u matematici i fizici toga doba. Na temelju atomisti

    kog shva

    anja i Boyleove kritike tražio se tada model strukture tvari. Stvaranju tog modela pomogli su Boyleovi pokusi s plinovima, a plin je bio vrlo prikladan da se na njemu promotri model strukture tvari, jer se mogao stla

    iti, a i ekspandirao je ako nije bio u tome sprije

    en. Izneseno je više teorija koje se mogu podijeliti na one koje pretpostavljaju stati

    ki model plina i one koje predlažu kinemati

    ki.
    Isaac Newton (1642. 1727.) dao je stati

    ki model udaljenih

    estica među kojima djeluje sila. Prema kinemati

    kom modelu su

    estice u silnoj uzbuđenosti te jure kroz



    7

    FIZIKA – ODABRANA POGLAVLJA

    prostor ispunjen vrlo finim fluidom. Pod utjecajem Descartove fizike znanstvenici su držali da gibanje

    estica dolazi od vrtloga u tom fluidu.
    Peripateti

    ka i atomisti

    ka shva

    anja odražavala su se i u XVII. st. i na shva



    anje prirode svjetlosti. Aristotel je držao da je svjetlost val, a Demokrit je smatrao da se kroz prostor šire

    estice koje prenose svjetlost. Jedno i drugo gledište prihva

    eno je u XVII. stolje

    u. Descartes je prihvatio prirodu svjetla kao vala koji se širi kroz fluid, a Christian Huygens (1629. 1695) na tom je temelju izgradio svoju teoriju

    estica tei na temelju toga zasnovao svoju korpuskularnu teoriju svjetlosti.
    Newtonova mehanika. Newton je dovršio proces stvaranja nove prirodne filozofije, odnosno fizike. U prvom redu, on je na temelju Keplerovih gledišta o privla

    enju među tijelima i drugih nastojanja u XVII. st. formulirao op

    i zakon gravitacije. Iz njega je matemati

    ki izveo Keplerove zakone i to je smatrao dokazom da je pretpostavka izre

    ena zakonom gravitacije dobro izabrana. Newton je smatrao da taj zakon vrijedi i za mehaniku na Zemlji, pa da je uzrok padanja kamena u toj op

    oj gravitaciji, a da on vrijedi i u nebeskim prostranstvima. Ipak, Newton nije odredio prirodu tog privla

    enja budu

    i da bi to tražilo da se postavljaju pretpostavke koje ne izlaze iz pokusa, što je on smatrao nedopustivim. Na temelju Galilejevih, Descartesovih i drugih gledišta XVII. st. formulirao je Newton na

    elo ustrajnosti, zatim pou

    ak da je promjena gibanja razmjerna sili koja je proizvodi i pou

    ak da svakoj akciji odgovara isto tolika reakcija. Ta tri pou

    ka Newton je postavio u temelj svoje mehanike i iz njih matemati

    ki deduktivno izvodio ostale tvrdnje. Newtonova metoda je bila geometrijska i pod snažnim utjecajem Euklida. Newton je, osim tih pou

    aka na po

    etak postavio svoje mehanike i nekoliko pojmova koje je definirao, kao npr. masa, veli

    ina gibanja, sila inercije i dr., a pojmove prostora, vremena i gibanja nije definirao smatraju

    i ih potpuno poznatim. Prihvatio je od Giordana Bruna pojam beskona

    nog prostora koji je homogen i nazivao ga apsolutnim prostorom. Vrijeme je također smatrao apsolutnim. Iako je sve tvrdnje Newton formulirao op

    enito, ipak je mehaniku ograni

    io samo na Sun

    ev sustav. Proširenje Newtonove mehanike na cijeli svemir izvedeno je tek u XIX. stolje

    u.
    Analiti



    ka mehanika. U XVIII. st. L. Euler, J. R. D’Alembert i J. L. Lagrange dali su Newtonovoj fizici analiti

    ki oblik, pa je tako došlo do tzv. analiti

    ke i racionalne mehanike. Ti su znanstvenici iz jedinstvenih na

    ela izveli analiti

    ki sva podru

    ja mehanike.


    G. W. Leibniz i njegovi sljedbenici bili su uvjereni da se u prirodi ne događaju skokovi, pa su postavili tzv. zakon neprekinutosti koji vrijedi bez iznimke u prirodi. U XVIII. st. taj je zakon doživio brojne kritike budu

    i da nije u skladu s mnogim iskustvenim

    injenicama (između ostaloga protivio se slu

    aju skoka brzine pri sudaru dviju kuglica). Nastojanje da spasi taj zakon navelo je Dubrov

    anina Ruđ er Boškovi

    a (1711. 1787.) da dade sasvim novu teoriju o strukturi tvari. Po toj teoriji, sila je među

    esticama u vrlo malim udaljenostima odbojna, zatim nekoliko puta mijenja predznak i u ve

    im udaljenostima postaje privla

    na. Ta su gledišta uvelike utjecala na razvoj fizike u XIX. st.
    Iako je u XVII. st. dosta prihva

    ena peripateti

    ka koncepcija širenja svjetlosti kao vala, ipak je peripateti

    ko tuma


    enje postanka boja kao miješanja svjetla i tame stvaralo mnoge poteško

    e. Mnogi su znanstvenici opazili da se prolaskom svjetlosti kroz prizmu



    8
    POVIJEST FIZIKE

    dobiva niz razli

    itih boja. Newton je, traže

    i uzrok toj pojavi, na temelju mnogih pokusa zaklju

    io da je bijela svjetlost sastavljena od niza boja koje je nazvao spektar. U XVIII. st. nije bilo mogu

    e potvrditi koju teoriju svjetla treba prihvatiti. Međutim, kad je Thomas Young (1773. 1829.) oko 1800. otkrio interferenciju svjetlosti i valove svjetlosti usporedio s valovima zvuka i valovima vode, bila je valna teorija svjetlosti gotovo jednodušno prihva

    ena.



    Slika 0.1 Naslovna stranica Newtonovih Principa iz godine 1687., u kojima je prirodna filozofija – fizika prvi put sustavno postavljena
    Grci su promatrali svijet kao cjelinu. Tako oni nisu nikada promatrali pojedini događaj ili proces izolirano od preostalog svemira. Pokusi u XVI. st. ponukali su u

    enjake da usredoto

    e svoju pozornost na konkretnu eksperimentalnu situaciju. Sve je više prevladavalo mišljenje da treba pažnju koncentrirati na mali broj okolnosti u izoliranoj situaciji. U takvom izoliranom sustavu ostajala su sa

    uvana neka svojstva i veli

    ine. Descartes je govorio o o

    uvanju veli

    ine gibanja, a Huygens je smatrao da je veli

    ina mν2, gdje je m masa a ν brzina tijela, konstantna u nekom zatvorenom sustavu. Leibniz je nazivao tu veli

    inu živa sila.

    9

    FIZIKA – ODABRANA POGLAVLJA


    Istraživanja toplinskih pojava. Atomisti

    ka shva


    anja u XVII. i XVIII. st. utjecala su i na predodžbe topline. Ve

    ina znanstvenika, koja je prihva

    ala atomisti

    ku strukturu tvari, u to doba je zamišljala i da toplina dolazi od gibanja atomskih

    estica. Daniel Bernoulli (1700. 1782.) dao je model plina na temelju pojma gibanja

    estica. Uz takvo su shva

    anje pristali i Euler, Lavoisier i Laplace.
    Usprkos uspjeha te teorije, došlo je u njoj i do nekih teško

    a. Naime, mehani

    ka teorija topline bila je u biti kvalitativna i nesposobna da dade neke zadovoljavaju

    e kvantitativne rezultate u prvoj polovini XVIII. st. Iz pokusa je izgledalo da postoji neki agens koji ne samo što djeluje na osjet opipa, a osje

    a se kao temperatura tijela, nego izaziva i promjenu sastava tijela. Takav agens nađen je u okviru Descartesove prirodne filozofije. Tako je toplina shva

    ena kao fluid karakteristi

    an za toplinske procese. Ta teorija omogu

    ila je kvantitativno mjerenje topline .





    Slika 0.2 Naslovna stranica Boškovi

    eve Teorije iz 1763, u kojoj je izložen potpuno nov pogled na materijalni svijet i pojave u njemu


    Elektricitet i atomizam materije. Elektricitet su gr

    ki atomisti tuma

    ili mehani

    kim kontaktom između objekta koje privla

    eno i onog tijela koji je privu

    en. Ta fizikalna veza je emisija koja potje

    e od natrljanog jantara ili od magneta. U XVI. st. je William Gilbert prihvatio tu teoriju i zamislio da se oko natrljanog jantara ili oko magneta

    10
    POVIJEST FIZIKE

    stvara neki efluvij. Kao atomisti

    ka teorija topline i atomisti

    ka teorija elektriciteta, ta je teorija zbog pokusa u XVIII. st. doživjela. modifikaciju. Za C. F. de Cisternay du Faya (Dufay) postoje dvije vrste elektriciteta, pa tako natrljano staklo odbija natrljano staklo, natrljani jantar odbija natrljani jantar, a natrljano staklo privla

    i natrljani jantar. On je efluvij tuma

    io kao vrtlog koji okružuje svaki elektri

    ni objekt. To je potaklo na mišljenje da je i elektricitet fluid. B. Franklin je kona

    no prihvatio postojanje samo jednog elektri

    nog fluida kojega može biti više ili manje od normalnog. To je omogu

    ilo kvantitativna mjerenja i pomoglo da C. A. Coulomb dođe do zakona koji nosi njegovo ime.


    Jedan od prvih modernih modela strukture tvari dao je John Dalton. On je prihvatio atomisti

    ku strukturu tvari i zamislio da svaki atom okružuju ljuske s atmosferom topline i tako omogu

    uju fizikalni kontakt među atomima. Nove informacije o strukturi tvari pribavili su pokusi s plinovima. Osobito su bili važni pokusi J. L. Gay-Lussaca, na temelju kojih je Amadeo Avogadro izgradio novi model strukture tvari. On je pretpostavio da su atomi rasuti u praznom prostoru i da se spajaju u molekule. Na temelju postulata koji je poznat kao Avogadrov zakon on je uspio objasniti gotovo sve kemijske rezultate poznate u njegovo doba.
    Iako je Leibniz uveo pojam žive sile koja je u biti energija, ipak tada još nije bio poznat pojam energije uop

    e. Lavoisier i Laplace poistovjetili su toplinu s Leibnizovim pojmom žive sile,

    ime je uspostavljena korespondencija između topline i mehani

    ke energije. Po

    etkom XIX. st. na temelju mnogih pokusa postalo je jasno da mora postojati neko jedinstveno na

    elo na kojemu se temelje mehani

    ke i toplinske pojave, a 1842. g. Julius Robert Mayer (1814. 1878.) dokazao je da postoji op

    a ekvivalencija i o

    uvanje svih oblika energije. To je sve više upozoravalo na to da bi ipak morala biti vjerojatnija pretpostavka kineti

    ke teorije topline nego fluida. Teoriju topline na temelju gibanja

    estica dao je James Prescott Joule (1818. 1889.).
    Pojam polja djelovanja. Po

    etkom XIX. st. fizi

    ari su pretežito vjerovali da postoji neko djelovanje na daljinu i postupali su s tim pojmom

    isto formalno, ne pitaju

    i se kakav je stvarni mehanizam tog djelovanja. Na takav na

    in bi djelovala međusobno dva naelektrizirana tijela, magneti i tijela op

    enito gravitacijskom silom. Ali zaobilaženje biti problema po

    elo je sve više smetati daljem razvoju znanosti i bilo je nužno da se pronađe upravo taj mehanizam djelovanja sile. Michael Faraday (1791. 1867.) u po

    etku je tražio taj mehanizam u Boškovi

    evoj ideji središta sila. Međutim, Gilbertovi pokusi, koji su pokazali da se željezna piljevina postavlja na određene krivulje oko magneta, dopunili su tu po

    etnu ideju. Nakon toga, Faraday je tvrdio da su magnetske crte sila realne iako nevidljive, i da one prenose međusobno djelovanje tijela. Te crte same po sebi nisu supstancija, ali nastaju zgušnjavanjem etera za koji je i Faraday uzimao da ispunja prostor i omogu

    uje zra


    enje ugrijanih tijela. Prostor ispunjen tim magnetskim crtama nazivao je Faraday magnetskim poljem, a isto tako prostor koji okružuje elektri

    ki nabijeno tijelo elekri

    nim poljem.
    Elektromagnetski valovi. Clerk Maxwell je našao matemati

    ki oblik za Faradayeve eksperimentalne rezultate, posebno za njegove pokuse djelovanja magnetskog polja na elektri

    no i obrnuto. Maxwell je dobio skup jednadžbi polja iz kojih je izvodio i takve rezultate koji još nisu bili provjereni eksperimentalno. Po Maxwellu, za neku dugu ravnu žicu koja vodi elektri

    nu struju postoji u okolnom prostoru tzv. elektromagnetsko polje. Ako elektri

    ni naboji u žici dobivaju akceleraciju, prema Maxwellovim

    11

    FIZIKA – ODABRANA POGLAVLJA

    jednadžbama vidi se da je time odaslan u okolni prostor impuls neke energije i taj se širi brzinom svjetlosti. Ako struja u žici oscilira, valni

    e se niz neprekidno širiti u svim smjerovima brzinom svjetlosti. Zbog toga je Maxwell zaklju

    io da je svjetlost elektromagnetski val.


    William Herschel istraživao je (1801.) termalna svojstva spektra i utvrdio da se toplinski efekt pove

    ava u blizini vidljivog dijela spektra. Iste je godine J. Ritter pustio da padne spektar Sunca na plo

    u pokrivenu srebro-nitratom i opazio da se pocrnjenje širi prema ljubi

    astom podru

    ju spektra. Time je postalo jasno da vidljivo svjetlo predstavlja samo dio neprekidnog spektra elektromagnetskih valova. 1888. je Heinrich Hertz (1857 ...1894) pokazao da se oscilacijama iskre izmeđ u dviju kuglica spojenih na izvor struje stvara elektromagnetski val koji može proizvesti iskru između drugog para kuglica postavljenog na nekoj udaljenosti od prvih, pa je na taj na

    in potvrdio Maxwellovu teoriju barem za frekvencije koje su razli

    ite od frekvencija vidljivog svjetla.

      1   2   3


    Download 260.68 Kb.

    Bosh sahifa
    Aloqalar

        Bosh sahifa


    Povijest fizike

    Download 260.68 Kb.