Povijest fizike

na je fizika dosegla svoj vrhunac. Povezana su i neka dotad razli

ita podru

ja fizike: optika, elektricitet i magnetizam. S druge strane, atomi i molekule smatrani su temeljnim dijelovima tvari. Toplina se o

ituje u njihovom gibanju. Zvuk je val, a isto tako i svjetlost. Izgledalo je da se sva podru

ja fizike mogu objasniti mehani

ki na temelju nekih jedinstvenih na

ela. Kraj XIX. st. pokazao je da to nije tako.

udili kako voda u kojoj je rastopljena npr. sol vodi elektri

nu struju. Godine 1884. Svante Arrhenius (1859. 1927.) pretpostavio je da postoje nabijeni atomi koje je nazvao ionima. Oni su po njegovom mišljenju uzrok vodljivosti. Međutim, ako postoji nabijeni atom, onda on može imati nešto više ili nešto manje tvari od neutralnog atoma, a to se protivi pojmu atoma.
Da se riješio taj problem, pomogli su neki drugi pokusi. Otkri

e Geisslerovih cijevi postavilo je pitanje što je elektri

na struja. William Crookes (1832. 1919.) otkrio je da iz katode izlaze neke

estice negativno nabijene, a te je 1891. g. G. J. Stoney nazvao elektronima. Joseph John Thomson (1856. 1940.) zaklju

io je da su katodne zrake elektroni, koji su zajedni

ki svim tvarima. Arrheniusovi zaklju

ci o ionima upu

ivali su na to da ti elektroni moraju biti sastavni dio atoma. Da bi atom bio neutralan treba postojati njegov dio koji je pozitivno nabijen. Thomson je najprije mislio da je to pozitivno nabijeni fluid u koji su usađeni elektroni. Oscilacije tih elektrona oko ravnotežnih položaja proizvode elektromagnetske valove. Na taj na

in je bilo mogu

e oscilacijom elektrona u atomu objasniti mnoge pojave koje su slijedile iz Maxwellove teorije. S druge strane, postalo je jasno da se elektri

na struja sastoji od elektrona, a ne od elektri

nog fluida. Tako je, kona

no, priroda elektriciteta i struktura tvari bila međ usobno povezana. Pored tog modela, Thomson je dao i model atoma u kojemu se elektroni gibaju. Pretpostavio je da se elektroni gibaju oko pozitivno nabijene jezgre. Za tu pretpostavku on primijenio je Boškovi

evu teoriju, po kojoj se

estice mogu gibati samo po nekim krivuljama oko drugih. Planetarni model strukture atoma eksperimentalno je potvrdio Ernest Rutherford (1871. 1937.). Opravdanje uvođenja mogu

ih staza elektrona dao je Niels Bohr (1885. 1962.) . On je postulirao da sustav jezgra-elektron normalno ne zra

i energiju. Elektron prelazi s vanjske staze više energije na unutarnju stazu niže energije, pri

emu se višak energije emitira kao kvant elektromagnetskog zra

enja .

12
POVIJEST FIZIKE

Stefan-Boltzmannov zakon i Wienov zakon za zra

enje užarenog tijela pronađeni krajem XIX. st. potvrđivali su Maxwellovu teoriju. Ali, usprkos tome, nije bilo mogu

e teorijsk izvesti oblik krivulje koja bi prikazivala ovisnost emitirane energije i valnih duljina o svakoj pojedinoj temperaturi. Max Planck (1858. 1947.) uvjerio se da zra

enje svjetlosti potje

e od submikroskopskih elektri

nih oscilatora, a nakon Thomsonovih pokusa bilo je jasno da takve oscilacije proizvode upravo elektroni. Da bi izveo relaciju koja daje raspored emitirane energije po valnim duljinama, Planck je pretpostavio da svaki oscilator može imati samo neku definiranu energiju i da zra

i samo onda kad on mijenja jednu dopustivu energetsku vrijednost, u drugu manju.

ela klasi

ne fizike. U po

etku, Planck nije mogao opravdati svoju teoriju, ali je ve

1905. g. Albert Einstein pokazao da se kvantna pretpostavka mora primijeniti pri objašnjenju fotoefekta. Novi pokusi potvrđivali su sve više Planckovu pretpostavku, pa je time bio otvoren put kvantnoj fizici.
Još je Newton pokušao eksperimentalno dokazati postojanje apsolutnog prostora. U XIX. st. znanstvenici su pokušali identificirati apsolutni prostor s eterom i dokazati njegovo postojanje. Albert Abraham Michelson (1852. 1931.) i Edward Williams Morley
(1838...1923) pokušali su to eksperimentalno dokazati, ali njihov pokus nije dokazao postojanje etera. To je navelo Alberta Einsteina da odbaci pojam etera i da postulira da u svim sustavima koji miruju ili se konstantnom brzinom gibaju vrijede isti fizikalni zakoni, i da je brzina svjetlosti u svim takvim sustavima jednaka.
To je zahtijevalo reviziju klasi

ne fizike i uvedena je nova teorija relativnosti.

enja užarenih tijela i Michelson-Morleyev pokus prodrmali su klasi

nu fiziku i ozna

ili njezinu krizu. Otkri

e elektrona i jezgre atoma (v. Atomska jezgra, TE 1, str. 479 i Subatomske

estice), kao i otkri

e radioaktivnosti potakli su snažan razvoj nuklearne fizike (v. Nuklearna fizika), tako da posljednjih nekoliko desetaka godina u fizici zapravo dominira nuklearna fizika u kojoj su u

injena najvažnija otkri

a i kroz koju su se otvorili najvažniji novi pogledi na materijalnu stvarnost. Ali razvoj fizike u tom razdoblju dio je naših današnjih pogleda u fizici.

0.4 SUVREMENA FIZIKA
Zna

ajke suvremene fizike su sve op

enitiji pogled na prirodu i tuma

enje niza pojava na osnovi nekoliko vrlo op

enitih principa, te sve ve

e udaljavanje od priproste intuitivne predodžbe o svijetu.

etkom XX. stolje

a usporedno se razvijaju teorija relativnosti i kvantna fizika, jedna kao kona

na razrada Maxwellove elektrodinamike, a druga kao posljedica nastojanja da se klasi

na mehanika i elektrodinamika prošire na opisivanje atomske građe tvari.

13

FIZIKA – ODABRANA POGLAVLJA



Slika 0.3 Shematski prikaz međusobnog utjecaja fizikalnih teorija te njihov utjecaj na glavna podru

ja primjene

ete revolucije u znanosti, I. Newton je naglasio zna

enje kvantitativnih mjerenja, spoznavanja zašto se stvari događaju kroz opis kako se one događaju, odbacuju

i aristotelovske moralno-eti

ke antropomorfne atribute kao irelevantne za tvarni svijet. U novom gledanju, koje je u povijesti ljudskog umnog razvoja isto toliko važno kao i starogr

ki skok od empiri

ke geometrije starih Egip

ana i Babilonaca do logi

ki sazdane euklidske matemati

ke zgrade, važni su analiti

ki geometrijski koordinatni sustavi (R. Descartes, 1637.). Objektivne prirodne pojave ne mogu ovisiti o samovoljno odabranom koordinatnom sustavu za njihovo matemati

ko opisivanje. U suvremenoj su teorijskoj fizici prou

avanja ponašanja teorijskih izraza pri promjenama koordinatnih sustava, tzv. transformacijska invarijantnost, neobi

no važne. Te invarijantnosti mogu se povezati sa sa

uvanjem fizikalnih veli

ina (E. Nother, 1918.). Tako, npr., invarijantnosti pri translaciji sustava, tj. sloboda u izboru po

etka koordinatnih osi, zna

i u

uvanje energije i impulsa. Ta fizikalna relativnost izbora koordinatnog sustava dala je ime teoriji relativnosti. Još krajem XIX. stolje

a spoznato je da Maxwellove jednadžbe. mijenjaju svoj oblik pri jednolikom gibanju koordinatnog sustava ako se pri tome vrijeme smatra apsolutnim i nepromjenljivim. Newtonove jednadžbe su s obzirom na takve transformacije nepromjenljive. Međutim, sva nastojanja da se djelovanje promjena u elektrodinami

kim sustavima zbog jednolikoga gibanja izmjere (najosjetljiviji tadanji pokus bio je ve

spomenuti Michelson -Morleyev pokus) bila su bezuspješna. Prou

avaju

ije je potpuno fizikalno zna

enje spoznao nešto kasnije A. Einstein, važna su sastojina moderne fizike. Maxwellova teorija izvanredno je empiri

ki opravdana, u njoj je sadržano stoljetno iskustvo o elektromagnetizmu i sastavni je dio naše tehnologije i industrijskih primjena. Isto, naravno, vrijedi i za zakone klasi

ne mehanike. Bilo je zbog toga vrlo neobi

no kada se krajem prošlog i po

etkom ovog stolje

a

inilo da su elektromagnetski i svjetlosni fenomeni u suprotnosti s mehani

matemati

ar H. Poincare posumnjao je u valjanost klasi

ne mehanike (1904.), nagađaju

i da

e se razviti nova vrsta dinamike kod koje

a mogu

a, te da ovisi o najbržem mogu

em posredniku, a to je svjetlost. Uzme li se da je brzina svjetlosti u svim koordinatnim sustavima jednaka, dobiju se za prijelaz od sustava na sustav Lorentzove transformacije. Time su protuma

eni negativni rezultati Michelson-Morleyevog i drugih sli

nih pokusa. Pojava dužinske kontrakcije (G. F. Fitzgerald, 1892.) i dilatacije vremenskog razmaka (Larmor, 1900.), koje su stariji istraživa

i pripisivali elektromagnetskim pojavama u tvari, posljedica su na

ina mjerenja, koje je određeno fizikalnim silama i zakonima. Newtonovske jednadžbe mehanike moraju se modificirati, no odstupanja od klasi

ne fizike postaju zna

ajna tek pri vrlo velikim brzinama, bližim brzini svjetlosti. Kako se elektromagnetske pojave odvijaju brzinom svjetlosti, u Maxwellovim jednadžbama mjerenje vremena je i nesvjesno bilo uklju

eno na relativisti

ki na

in i te jednadžbe su relativisti

pri konstrukciji elektroni

kih uređaja. Ve

je 1901. W. Kaufmann primijetio da se gibanje vrlo brzih elektrona može opisati klasi

nom mehanikom samo ako se dopusti porast mase s brzinom. Specijalna teorija relativnosti, sinteza klasi

ne mehanike i elektrodinamike, bez poteško

a opisuje sve takve pojave. Njena valjanost je dokazana i svakodnevno se dokazuje u tvornicama i laboratorijima diljem svijeta. Rad velikih i mo

nih akceleratora elementarnih

estica i pojave koje se s njima prou

avaju u potpunom su skladu s teorijom relativnosti i mogu se samo kroz nju sustavno spoznati. Poznato je npr. da brze nestabilne

estice postoje (“žive”) duže od jednakih mirnih

estica, kako to i traži relativisti

ka dilatacija vremena. (B. Rossi i D. B. Hall, 1941.). Prema jednoj procjeni 1963. je u SAD-u valjanost euklidske geometrije na kojoj se osniva klasi

na mehanika ispitana pri geodetskim mjerenjima bar 840.000 puta s to

noš

u od barema 10^-5. Istovremeno je pri radu akceleratora elementarnih

om to

u. Danas se više i ne govori o specijalnoj teoriji relativnosti kao o posebnoj fizikalnoj teoriji. Zahtjev relativisti

ke invarijantnosti, tj. nepromjenljivosti teorije prema Lorentzovim transformacijama, ugrađen je u sve fizikalne teorije, pa i u kvantnu mehaniku.
KVANTNA MEHANIKA . Ta se disciplina razvila u nešto više od jednog desetlje

a nakon Bohrovog izvoda vrijednosti Rydbergove konstante (J. R. Rydberg, 1890., N. Bohr, 1913.) i tuma

enja Balmerove serije (J. J. Balmer, 1885.) atomskih spektara. Važne doprinose Bohrovoj teoriji dao je A. J. W. Sommerfeld (1915.), koji je pokazao kako se ona može poop

iti na slu

aj elipti

kih staza elektrona, te protuma

io hiperfinu strukturu spektralnih linija kao relativisti

ku pojavu.

avaju

elo se kvalitativno, a ponekad i kvantitativno razumijevati. No tuma

enje fine strukture spektara alkalijskih metala ili Zeemanovog efekta nije bilo mogu

e u okvirima jednostavne Bohrove teorije. Zeemanova pojava (P. Zeeman, 1896.), da se pri zra

enju atoma u snažnom magnetskom polju spektralne linije dijele, bila je važan korak, uz Rutherfordov rad, za shva

anje da i atomi imaju neku

strukturu (H. A. Lorentz, 1897.). Klju

za tuma

enje rezultat je opažanja da se rojevi atoma pri prijelazu kroz nehomogeno magnetsko polje dijele u nekoliko komponenata. Moralo se zaklju

noj planetarnom sustavu bio analogan okretanju planeta oko vlastite osi. Spin je pomogao W. Pauliju (1924.) pri formulaciji znamenitog principa isklju

enja, koji kaže da u atomu niti dva elektrona ne mogu biti u istom kvantnom stanju. Na osnovi principa isklju

enja, elektroni postupno pune atomske staze, tako da u svakoj može biti određen broj, pa se jedino tako mogu shvatiti atomski spektri i periodni sustav elemenata . Pri prou

avanju nakupina

estica ili atoma metodama statisti

ke fizike primije

eno je da postoje dvije statistike: za

estice s polovi

nim spinovima, kao što je elektron, vrijedi princip isklju

enja (E. Fermi, 1926.), dok za

estice s cijelim spinovima ne vrijedi (S. N. Bose, 1924., A. Einstein, 1924.). Do sredine dvadesetih godina razvijena stara kvantna teorija bila je još puna formalnih proturje

nosti i nekonzistentnosti. U njoj su na klasi

nu elektrodinamiku i mehaniku bili nadodani kvantni postulati, što se opravdalo empiri

kim uspjehom. No, dok je tu predviđanje rasporeda spektralnih linija po frekvencijama bilo izvrsno, teorija je tek s velikim poteško

ama mogla nagađati o jakosti ili intenzitetu dane spektralne linije. Valna svojstva svjetlosti, ogib i interferencija nisu se mogli povezati sa svjetlosnim

esticama, fotonima, koji se gibaju prostorom kao puš

ana tanad, što je slijedilo iz Einsteinovog opisivanja fotoefekta. Izu

avaju

i sudare fotona i elektrona A. H. Compton (1923.) našao je zakone sli

i da se radilo o velikim brzinama, pri prora

unu je upotrijebljena relativisti

ka formulacija mehanike, a svjetlost je shva

ena kao roj fotona.
Valovi materije. Daljnji razvoj kvantne teorije u

inio je taj dualizam val-

estica manje zabrinjavaju

im. Potaknuti L. de Broglievim spekulacijama (1923.) o valovima materije , više je fizi

ara pokazalo (W. Elsasser 1925.; C. J. Davisson i C. H. Kunsman 1925.; C. J. Davisson i L. H. Germer 1927.; G. P. Thomson 1927.) da se elektron pri raspršenju na vrlo finoj kristalnoj rešetki giba baš kao i svjetlost. W. Heisenberg je 1925. u nastojanju da opiše atomske spektre, upotrebljavaju

i samo fizikalno mjerljive amplitude povezane s jakoš

u spektralnih linija, postavio algebarski sustav jednadžbi. Ta teorija, razrađena kasnije (M. Born, W. Heisenberg i P. Jordan 1926.; P. A. Dirac 1925.) u kvantnu mehaniku (temeljenu na formalizmu nekomutativnih operatora) mogla je na matemati

ki konzistentan i fizikalno potpun na

in opisati kvantne fenomene. Ubrzo poslije toga, F. Schrodinger je (1935.), nadovezuju

i se na de Broglieve ideje i na sli

nost između klasi

ne mehanike i geometrijske optike (W. R. Hamilton, 1934.), konstruirao svoju valnu mehaniku u analogiji s valnom teorijom svjetlosti. Schrodinger je uskoro pokazao matemati

ku ekvivalentnost između svoje valne mehanike i Heisenbergove kvantne mehanike. Danas se govori o kvantnoj mehanici prema Schrodingerovom ili prema Heisenbergovom prikazu, te je svaki od njih pogodan za određene primjene. Nerelativisti

ka verzija kvantne mehanike bila je bitna pri otkrivanju poluvodi

a i izuma lasera, te polako ve

ulazi u tehni

ke primjene. Dopunjena spoznajom o elektronskom spinu dovoljna je za potpuno shva

anje periodnog sustava elemenata i za opisivanje molekula i kemijskih reakcija. Njenim primjenama na sustave s više

estica razvile su se discipline: atomska fizika, fizika

vrstog stanja, molekularna fizika, kvantna kemija, nuklearna fizika i sl.

avanje strukture kvantne mehanike i njene fizikalne interpretacije veoma je izmijenilo je predodžbe o na

inu na koji se spoznaje materijalni svijet. Pokazalo se (M. Born, 1926.) da teorija daje samo statisti

ke informacije o vjerojatnosti zbivanja nekog događaja. Pri raspršenju elektrona na kristalnoj rešetki, teorija ne može predvidjeti ponašanje pojedinog elektrona, nego samo kaže kolika je vjerojatnost da se elektron negdje nađ e. Ponovi li se eksperiment za mnogo elektrona, statisti

ka distribucija odgovara ogibnoj valnoj slici, pa je tako problem dualizma val-

estica razriješen. Statisti

ka interpretacija kvantne mehanike bitno je razli

ita od klasič ne statistike, gdje je statisti

ko ponašanje posljedica toga što nema to

nih informacija o svakoj

estici u mnoštvu, iako se te informacije, u na

elu, mogu saznati. U kvantnoj se mehanici ne mogu u na

elu dobiti potpune informacije o danoj

estici, što je formulirano kroz znamenito na

elo neodređenosti (W. Heisenberg, 1927.). Impuls i položaj elektrona npr. ne mogu se istodobno po volji to

no izmjeriti. Ako je položaj apsolutno poznat, impuls je neodređen i obrnuto. Promatranje nekoga fizikalnog sustava zna

i međudjelovanje sustava s nekim mjernim instrumentom. Po predodžbama klasi

ne fizike, takvo se međudjelovanje zbiva kontinuirano. Može se, dakle, po volji smanjiti, toliko da postane nevažno. No, kod kvantne mehanike samo postojanje kvantnih skokova ograni

ava mogu

nost da se takvo me đudjelovanje potpuno reducira. Na

elo neodređenosti je mnogo puta eksperimentalno verificirano. Osobito je uvjerljivo mjerenje kod nuklearnih raspada, gdje se pokazuje da sve to

nije određenje poluživota dovodi do sve ve

e neto

nosti u određivanju energije emitiranog zra

kog shva

ulnim opažanjima pojava pri kojima su kvantni fenomeni nevažni. Kod atomskih i subatomskih pojava radi se obi

no o obilju događaja, pa se ta to

nost statisti

kog predviđanja, kao npr. ogibne slike, može testirati izvanredno precizno,

esto mnogo to

nije od mjerenja karakteristi

nih za klasi

nu fiziku iz prošlog stolje

a. Mnogobrojna nastojanja da se ipak razvije deterministi

ka slika kvantnih pojava bila su do sada potpuno bezuspješna. To je 1959. potaklo D. Bohma i Y. Aharonova da na

ine pokus koji je pokazao da i elektromagnetski potencijal (dakle nefizikalna veli

ina u klasi

noj fizici koja poznaje samo polja) i u situaciji u kojoj je polje isklju

eno utje

e na ogib elektrona. To je sasvim u skladu s kvantnomehani

kim jednadžbama.
Stvaranje i nestajanje

estica. Iako vrlo uspješna i u sebi potpuno konzistentna teorija, kvantna mehanika, određena Heisenbergovim hamiltonijama i Schrodingerovom jednadžbom, ne opisuje sve prirodne fenomene. Ta formulacija nema relativisti

ku invarijantnost. U kvantnoj mehanici uzima se da je broj

estica konstantan pa nema mogu

nosti da se opiše

in spontane emisije svjetlosti, koji zna

i stvaranje nove

estice, fotona. Sli

nost s klasi

nom teorijom elektromagnetizma omogu

avala je da se emisija fotona prora

una, no to nije zadovoljavalo potrebu za jasno

om i skladnoš

u fizikalne teorije. Žele

i ukloniti tu nedore

enost i nepotpunost P. A. M. Dirac je, upotrebljavaju

i analogiju s harmoni

kim oscilatorom, kvantizirao elektromagnetske valove. Njegov je rad jedno od važnih znanstvenih dostignu

a u prošlom stolje

u, budu

i da se u njemu prvi put poslije tisu

kih teorija pojavljuje mogu

nost da je broj elementarnih djeli

a materije promjenljiv. Diracov rad nadovezuje se na dugi razvoj. Zapo

eo ga je J. W. Rayleigh 1900. kada je pri izvodu klasi

ne teorije užarenog tijela promatrao svjetlosne titraje u prostoru kao statisti

ki sustav harmoni

kih oscilatora. Ve

1906. je P. Ehrenfest predlagao da se Planckova kvantizacija oscilatora u tijelima koja zra

e proširi i na zamišljene oscilatore elektromagnetskog polja. To je omogu

ilo P.

17

FIZIKA – ODABRANA POGLAVLJA

Debyeu da 1910. izvede Planckov zakon zra

enja. No prava veza s Einsteinovim

esticama svjetlosti dugo nije bila shva

ena. Tek 1926. su M. Born, W. Heisenberg i P. Jordan uo

ili matemati

ku ekvivalentnost Debyevog pristupa s Einstein-Boseovom kvantnom statisti

kom teorijom plinova. Jer ako kvantizacija Rayleighovih oscilatora daje isti rezultat kao teorija koja opisuje mnoštvo

estica nekog plina, onda su ti kvantizirani valovi zapravo svjetlosne

estice. Diracova uspješna formulacija tih ideja još uvijek nije vodila na skladnu i simetri

nu teoriju međudjelovanja elektrona i fotona. Heisenbergova i Schrodingerova kvantna teorija odgovarala je zapravo nekvantiziranim Maxwellovim jednadžbama. Osim toga teorija fotona bila je, automatski, i relativisti

ki invarijantna.

estice i valove na relativisti

ki na

in. Primjenjuju

ka aproksimacija, tj. znamenita Schrodingerova jednadžba, koju je posljednju objavio, bila je to

nija. Kasnije je i primije

eno da se relativisti

ka verzija teorije ne može interpretirati u smislu Bornovih vjerojatnosti. Razrješenje obaju problema poteklo je 1928. od P. A. M. Diraca, koji je u teoriju uveo spinore. Pokazalo se da postoji više relativisti

kih verzija Schrodingerove teorije te da prvotna Schrodingerova relativisti

ka jednadžba (poznata u fizici po kasnijim istraživa

ima kao Klein-Gordonova jednadžba) opisuje

estice bez spina. Elektroni,

estice spina ½, opisani su Diracovom jednadžbom, čija su rješenja u potpunom skladu s finom strukturom atomskih spektara. No uz ta rješenja Diracove jednadžbe pojavila su se rješenja koja bi formalno odgovarala

esticama negativnih energija, što je o

ito bilo besmisleno. Dirac je ta “suvišna” rješenja pokušao pripisati nekim novim

esticama razli

itim od elektrona. Znanstvenici su ubrzo spoznali da bi ta dodatna rješenja mogla odgovarati

estici pozitivne energije koja ima istu masu kao elektron, no suprotni elektri

ni naboj. Prou

avaju

i u Wilsonovoj komori (C. T. R. Wilson, 1897.) putanje

kim zra

estice koje u prirodi mogu nastajati i nestajati, nego to vrijedi za kvante ostalih polja, tj. za elementarne

estice. U suvremenu teoriju polja pozitron je ugrađen potpuno simetri

no s elektronom (P. Jordan i E. Wigner, 1928.; W. Heisenberg i W. Pauli, 1929., E. Fermi, 1930.), on je njegova anti

estica. U teoriji polja i materija (

estica) i antimaterija (anti

estica) promatraju se na potpuno simetri

an na

e se nazvati materijom, a što antimaterijom. U kvantnoj teoriji polja elektroni, fotoni i druge elementarne

estice opisuju se na ravnopravan na

in te u njoj više nema proturje

ja val-

estica. Tako je Diracovo otkri

estica i anti

estica potpuno izmijenilo pogled na fiziku. Do toga su doba elementarne

estice zamišljane u duhu anti

ke Demokritove filozofije kao najmanji djeli

i tvari koji se nikada ne promijene i nikada se ne mogu pretvoriti u nešto drugo. Starodrevni anti

ki problem dijeljenja materije osvijetljen je sada na nov na

in. Prirodi ne odgovara ni jedna od dviju naivnih logi

kih mogu

nosti: da se materija ili može beskona

no dijeliti u sve manje i manje djeli

e ili da se mora jednom do

i do najmanjih mogu

ih

ka povezanost mase i energije (A. Einestein, 1906.) zna

i u teoriji polja mogu

nost stvaranja

estica iz energije. Foton dovoljno visoke energije može se u nedogled dijeliti u sve nove i nove parove

estica-anti

estica. Pljuskovi

estica zapaženi