Povijest fizike

najprije u kozmi

kom zra

enju stvaraju se i prou

estica bio je potpun uspjeh kvantne teorije

i ili neke nedore

enosti ili zahtijevaju

i uvođenje semiempiri

kih pretpostavki. Kvantna teorija, kao uostalom i sve teorije prije, nailazi na velike poteško

e pri opisivanju problema mnogih tijela. Oslanjaju

i prora

unske aproksimacije na eksperimentalne podatke, moglo se posti

anje supravodljivosti (H. Frohlich, 1950., J. Bardeen, L. N. Cooper i J. R. Schriffer, 1957.), suprafluidnosti (L. D. Landau, 1941.), razumjeti svojstva poluvodi

a i predvidjeti mogu

nost konstrukcije tranzistora (J. Bardeen i W. Shockley, 1946.). Shva

ena su mnoga svojstva strukture atomske jezgre (W. Heisenberg, 1932., N. Bohr, 1936.; M. G. Mayer, 1948., J. H. D. Jensen, 1949., A. Bohr iB. Mottelson, 1953.), iako su tu svi uspješni pristupi nužno poluempiri

ki zbog nedovoljnog poznavanja prave prirode nuklearnih sila. Poteško

e su povezane s još vrlo površnim razumijevanjem svijeta elementarnih

estica s jedne strane i sa stanjem u kvantnoj teoriji polja, s druge strane. U poratnim godinama završena je formulacija ra

una smetnje u kvantnoj elektrodinamici (R. P. Feynman, 1949., J. Schwinger, 1948., S. Tomonaga, 1948., F. Dyson, 1949.) . Nađena je mogu

nost uklanjanja beskona

nosti koje se pojavljuju pri prora

unima kroz postupak renormalizacije (H. A. Kramers, 1938.). Iako je mogu

e konstruirati formulaciju teorije u kojoj se beskona

nosti ne pojavljuju (tzv. postupak LZS), među znanstvenicima postoji

vrsto uvjerenje da još uvijek nije postignuto potpuno razumijevanje. Kvantna elektrodinamika uspjela je objasniti mala odstupanja u vodikovom spektru (W. E. Lamb i R. C. Retherford, 1947.; H. A. Bethe, 1948.) te anomalnu veli

inu magnetskog momenta elektrona (H. M. Foley i P. Kush, 1947., J. Schwinger, 1949.). Ni jedan od tih fenomena nije se mogao shvatiti u kvantnoj mehanici, gdje se ostalo na razini u kojoj nije u teoriju uklju

ena mogu

nost stvaranja i nestajanja

estica. U jeziku kvantne elektrodinamike fizikalni foton uklju

uje u sebi i bezbrojne virtualne parove elektron-pozitron, dok je elektron također okružen virtualnim fotonima i parovima, sve u neprekidnom međudjelovanju. Mnogobrojni pokusi

u kojima se prou

ava međudjelovanje elektrona i fotona nisu još otkrili nikakvo neslaganje s kvantno-elektrodinami

kim teoritskim opisom, iako je ve

postignuta to

nost od jedne desettisu

inke od 1%. To je dovelo do nastojanja da se ideje kvantne teorije polja primijene i na druge procese. Njena relativisti

ka verzija bila je bitna za razumijevanje ve

spomenutih mnogo

esti

kog crteža kojemu se po jednostavnim pravilima mogu pridruživati odgovaraju

i matemati

ki izrazi. Isto je tako koristan i pojam S -matrice (W. Heisenberg, 1943.). Ta formulacija teorije želi raditi samo s eksperimentalno mjerljivim veli

inama te se u njoj o

ituje uzro

na povezanost fizikalnih događaja. Kvantna teorija polja je jezik koji moderna znanost upotrebljava u opisivanju i prou

avanju elementarnih

estica. Ve

1935. je H. Yukawa zaklju

io da kratki doseg nuklearnih sila upozorava na postojanje nove elementarne

estice, piona (C. M. G. Lattes, H. Muirhead, G. P. S. Occhialini i C. F. Powell, 1947.), kojoj je mogao predvidjeti i masu. No, zamršeni nelinearni sustav operatorskih jednadžbi kvantne teorije polja dopušta aproksimativna rješenja samo za slu

aj dovoljno slabih međudjelovanja (elektrodinamika, slabe interakcije). Nesposobnost da se problem potpuno i dinami

ki riješi naglašava važnost prou

avanja simetrija međ u elementarnim

esticama. Otkri

e izotopnog spina (W. Heisenberg, 1932.), kvatnog broja stranosti (K. Nishijina, 1953M. Gell-M., ann, 1953.) i tzv. SU (3) simetrije (Y. Neeman 1961.; M. Gell-Mann 1961.) te izu

avanje op

ih zakona sa

uvanja fizikalnih veli

ina, omogu

ilo je da se teoritski unaprijed predvidi postojanje mnogih novih

estica. Sli

no je u prošlom stolje

u Mendeljejevljev periodni sustav elemenata upozorio na postojanje do tada nepoznatih elemenata. No, svijet elementarnih

estica još uvijek nije uhva

en u teoretske teme jer se neprestano otkrivaju nove neslu

ene čestice i nova neo

ekivana svojstva. Uz neo

uvanje pariteta (tj. slabo međudjelovanje je u prostoru orijentirano; T. D. Lee i C. N. Yang 1956.), otkrivena je i zagonetna vremenska neobrativost nekih slabih procesa (raspad K° mezona, 1964.). Uporaba sve mo

nijih i mo

nijih akceleratora zna

i promatranje tvari pod sve ve

im i ve

anjem (u Hamiltonovom smislu tu postoji potpuna analogija s opti

kim mikroskopom), u nadi da

e se otkriti nešto novo, kao što se to do sada i događalo. Ima znakova da i subatomske

estice, protoni, pokazuju neku strukturu kada se promatraju pod snopom elektrona vrlo visoke energije (kratka valna duljina, silno pove

anje), baš kao što je nekada i atom pokazao strukturu, kada ju je Rutherford “osvijetlio” snopom α-

estica. No poteško

e, nepotpunosti i nedore

enosti u razumijevanju prirode dopuštaju da se ozbiljno postavi pitanje nije li pragmati

na metoda (oslanjanje na po

etne, op

evrijedne zakonitosti) u fizici, kako ju je definitivno uobli

io Newton, istrajala svoj vijek? Pokušaji stvaranja jedinstvene osnovne teorije prirode (W. Heisenberg, 1954.) daleko su još od uspjeha. Gravitacija, koja je od osnovne važnosti u astronomskim i kozmi

kim razmjerima, zanemaruje se u atomskoj i subatomskoj fizici kao izvanredno slabo međudjelovanje. Postoje ipak zanimljiva dodirna podru

ja. Posljedica Einsteinovog principa ekvivalencije (A. Einstein 1907., 1911.), predviđena promjena valne duljine (energije) elektromagnetskog zra

enja u jakom gravitacijskom polju, testirana je i u laboratoriju na Zemlji. Mossbauerovo otkri

e (R. L. Mossbauer, 1957.) da foton emitiran jezgrom koji je dio

vrstog tijela ne gubi energiju zbog odboja, omogu

ava izvanredno precizno mjerenje energije elektromagnetskog zra

enja. Mogao se izmjeriti porast u energiji fotona koji pada u zemaljskom gravitacijskom polju (R. V. Pound i J. L. Snider, 1965.). Sinteza neeuklidske geometrije gravitacije u op

oj teoriji gravitacije (A. Einstein, 1913.) prisutna je kod mnogih spekulacija u suvremenoj astrofizici, kao što je na primjer nagađanje da bi


20
POVIJEST FIZIKE

neobi

e zvijezde (“pulsars”, Sveu

ilište u Cambridgeu, 1967.) mogle biti još odavno predviđene neutronske zvijezde (L. D. Landau, 1934; T. Gold 1968.).



Slika 0.5 Snimke maglene komore koje pokazuju antihilaciju protona i anatiprotona u pione. Glavni događaj je u sredini slike. Antiproton upada odozgo i njegov je trag gotovo ravan. Pri antihilaciji je stvoreno osam piona. Jedan od njih, koji je gotovo suprotno usmjeren od upadnog antiprotona, raspada se na mion i neutrino. Mion se nadalje raspada na pozitron i dva neutrina. Trag miona je oštar za razliku od traga piona, a po

etak traga pozitrona se jasno vidi. Komora je smještena u magnetskom polju okomitom na ravninu slike. Tragovi negativnih

estica zakre

u se u smjeru kazaljke na satu, a tragovi pozitivnih

estica u obratnom smjeru. Sporije

estice ostavljaju guš

e, a brže isprekidane tragove
Tendencije razvoja. Suvremena fizika je daleko od sigurnosti tzv. klasi

ne fizike iz sedamdesetih godina devetnaestog stolje

a, kada se za jedan kratki trenutak

inilo da su gotovo ve

doku

ene i posljednje tajne svijeta. Obilje eksperimentalno-teorijskih spoznaja, od kojih su u ovom prikazu mogle samo neke biti ilustrativno navedene, pokazuje da se iako se dosta dobro razumije svijet atoma, u svijet još manjih dimenzija tek se zakora

kom pristupu izu

avanja svijeta nije definicijsko u

enje. U njenoj se znanstvenoj metodi želi razumjeti i ustrojstvo i rad mehanizma svijeta, kako bi se on

ovje

jom voljom mogao iskoristiti i kako bi se moglo na njega utjecati. U tom smislu ova pustolovina ljudskog duha koja se naziva fizikom za

ovjeka.