Stanje šoka
Različite situacije u podvodnom ribolovu mogu izazvati stanje šoka, koje je inače samo korak do utapljanja. Iznenadni događaji, velike ribe u naletu, zaglavljivanje u rupama i podmorskim pećinama, gubitak ritma udisaja za velikih valova, ozljede i slično, sve to može kao posljedicu imati stanje šoka. U dugogodišnjoj ronilačkoj praksi bio sam svjedokom brojnih situacija lovaca partnera koje su rezultirale šokom kod njih. Možda upravo zbog toga vlastitim aktivnostima pod morem oduvijek sam pristupao krajnje oprezno, razmišljajući o svim kritičnim situacijama koje se na određenom području u zadanim vremenskim uvjetima mogu desiti. Iz takvih iskustava kao generalni savjet izbjegavanja momentalnog stanja šoka treba sebi predočiti situaciju koja se na određenom terenu može desiti. Na primjer, ukoliko se prakticira čeka u modro, na udaljenosti milju ili više od otočnog ruba može se očekivati da se na nas zaleti kakva veća riba znatiželjna da vidi što to lebdi u plavetnilu. Velika palamida, gof, tunj ili čak morski pas izgledaju jednako zastrašujuće kada se velikom brzinom zalijeću prema vama. Najmanja je vjerojatnost da obrisi koji vam jure u susret pripadaju morskom psu. No treba i s time računati. Kada vas riba uoči usporiti će kretanje, najčešće skrenuti s putanje, a neke će se polako nastaviti približavati. Tada ćete možda ostvariti ulov svog života, no ne i ukoliko vas na pojavu siluete velike ribe obuzme panika, pa nekontroliranim kretnjama krenete prema površini, ili čak izgubite orijentaciju gdje je površina uopće.
Stanje šoka može se doživjeti i na pitomim područjima. Tako sam s partnerom ronio na poziciji kod otočića Tetovišnjak Mali, 1990. godine, u šibenskom arhipelagu. Loveći šarge oko nekih ploča na dvadesetak metara dubine, pored odrona koji se strmo spuštao u plavetnilo partner se potpuno zanio oko šargi. U jednom trenutku, kada je krenuo u izron iz plavetnila je prema njemu krenula sjenka neke velike ribe. Pojurivši prema površini ispustio je disalicu iz usta i malo je nedostajalo da se zagrcne od mora koje mu je uletjelo u usta. Radilo se o velikoj tuni, dimenzija prosječnog automobila. To smo utvrdili tek kada je riba proletjela pored nas, pod samom površinom, i nestala u smjeru pučine.
Drugom prilikom na vanjskoj strani otoka Sveca 1999. godine, roneći s drugim partnerom, on je iznenađeno ustrijelio veliku komarču koja se doslovno zaletjela u obalni procjep. Dok ju je skidao sa strelice okrenuo se u smjeru iz kojeg je riba dojurila i opazio da tamo lebdi morski pas modrulj. U panici koja je nastala bilo je jurnjave prema obali, ispadanja disalice i maske. Sve je opet dobro završilo, ali stanje šoka, praćeno kasnijim povraćanjem, je i u ovoj situaciji moglo rezultirati pogibeljno.
Na jednom od službenih takmičenja jedan mlađi takmičar je pregledavao grote na dvadesetak metara dubine. Nije vodio računa da mu se konop od signalne bove zakačio oko izbočina na stijeni. Prilikom izrona bio je na rezervi zraka u plućima, a na nekoliko metara do površine nije mogao naprijed, jer je konop zapeo oko stijene na dnu, a bova zbog uzgona nije mogla pod površinu. Stanje šoka u kome se našao nije rezultiralo reakcijom koju je trebao poduzeti - otpustiti pojas s olovima. Nastojeći panično osloboditi konop sa dna, sigurno bi nastupilo utapanje da se u blizini nije našao drugi ronilac koji je nožem presjekao konop s druge strane.
Takvih i sličnih događaja, kojima sam bio svjedokom, ima još, no na ovome mjestu naveo sam tek par primjera da vam se ukaže na značaj razmišljanja o svim situacijama u kojima se možete i vi sutra zateći, tijekom prakticiranja podvodnog ribolova.
U psihi podvodnog ribolovca početnika često je prisutan poseban strah od susreta sa morskim psom. Realno, opasnosti od morskog psa u Jadranu su toliko male, da ih se može zanemariti. No susreti se događaju i događati će se i ubuduće. U Jadranu je, do danas zabilježeno prisustvo 29 vrsta morskih pasa, od kojih neki stalno obitavaju, a neki svraćaju samo povremeno. Većina uočenih vrsta morskih pasa i u Jadranu je, kao i na drugim morima, sve rjeđa. Uzroci tome su njihov spori rast, kasno spolno sazrijevanje, niska plodnost i dugački reproduktivni ciklus. Tako npr. kostelju, čestoj vrsti morskog psa u Jadranu, treba više od 25 godina da bi dosegnuo spolnu zrelost. Za čovjeka posebno opasne vrste morskih pasa, kao npr. bijeli ili mako, u Jadran rjeđe zalaze, prvenstveno u potrazi za hranom. No, i u Jadranu je sve manje njima primjerene hrane. Tako je mako, prema službenim zabilješkama, posljednji put na našoj obali Jadrana viđen sedamdesetih godina XX stoljeća.
Hoće li opasnost od napada morskog psa u Jadranu porasti ovisi i o nekim novim događanjima vezanim za naše more. Jedno od njih je širenje uzgajališta tuna u neposrednoj blizini otoka. Ubijanje tuna, kada u more istječe velika količina krvi, privlači morske pse uzgajalištima. Privučeni mirisom krvi iz pučinskih prostranstava prilaze bliže obalama i tu se zadržavaju. U prilog ovoj tezi govore i sve češća opažanja morskih pasa u širem akvatoriju Milne na otoku Braču. Povećanje tankerskog prometa u Jadranu za posljedicu također može imati češći ulazak opasnih, danas u Jadranu rijetkih, zambezijskih morskih pasa koji prate veće brodove u plovidbi hraneći se otpacima koji se bacaju u more. Nestanak jata tuna iz uzobalnih područja skrenuo je, u svakom slučaju, putanje kretanja ovih morskih pasa u Jadranu prema otvorenom moru, zbog čega je i učestalost njihovih opažanja bitno smanjena tijekom posljednjeg desetljeća.
Statistike usprkos svemu posebno ne upozoravaju na opasnosti od napada morskog psa na Jadranu. Nešto je drugačija situacija u Italiji, gdje je u posljednjih tridesetak godina zabilježeno nekoliko napada morskih pasa na ronioce. U Tirenskome moru se bliski susreti redovito dešavaju. Tijekom 2003. godine, kod Sardinije, je bijela psina naočigled dvojice podvodnih ribolovaca doslovno pregrizla veliku tunu na samoj morskoj površini.
Sedamdesetih godina je nastradao poznati talijanski podvodni fotograf Maurizio Sarra, koji je pronađen gotovo raskomadan, te je ubrzo podlegao ozljedama. Doduše, ozljede su bile takve da je bilo teško utvrditi radi li se o ugrizima velikog morskog psa ili možda naletu glisera, no stručnjaci koji se bave morskim psima bili su mišljenja da se radi o napadu velike bijele psine.3
1989. godine u blizini otoka Elbe u Tirenskom moru, kod Piombina pred očevicima se desio napad morskog psa većih dimenzija koji je u dva zalogaja progutao ronioca. Radilo se o bijelom morskom psu većem od šest metara.4
Prema detaljnim evidencijama koje vodi poznati zoolog dr. Ian Ferguson na prostoru naše obale Jadrana od 1890. godine do danas zabilježena su ukupno 4 napada morskog psa na ljude i jedan napad morskog psa na brod. Na talijanskoj obali Jadrana u istom periodu zabilježeno je 7 napada na ljude i 1 na brod. Na području zapadne obale Italije i Siciliji od 1890. godine do danas zabilježeno je ukupno 25 napada, od čega na ljude 14, a na brodove 9.
Uz obalu Tunisa ribari često ulove morskog psa lisicu dimenzija većih od šest metara. U Jadranu su do sada lovljeni uglavnom primjerci ove vrste do četiri metra duljine. Neka istraživanja ukazuju da se i ova vrsta kada je većih dimenzija agresivno ponaša prema čovjeku. Uvažavajući sve ovo, preporučuje se da se prilikom podvodnog ribolova ulov ne nosi za pojasom, već da ga se drži na signalnoj bovi, ili ostavlja u čamcu. Osjetilo mirisa kod morskih pasa precizno ih navodi sa veće udaljenosti prema mirisu krvi.
Od ukupno više od 250 vrsta morskih pasa koji naseljavaju sva mora, za čovjeka je stvarno opasno desetak vrsta. Od tih desetak opasnih vrsta njih 4 – 5 rijetko se može susresti i u Jadranu.5 Dakle statistički, ova opasnost je vrlo mala, no ozbiljni podvodni ribolovci s njom trebaju računati, kako bi u susretu i s neopasnim vrstama morskog psa izbjegli stanje šoka, koje može rezultirati panikom i utapljanjem. U posljednjih dvadesetak godina ronio sam gotovo na svim isturenim pozicijama na Jadranu. U čitavom tome periodu imao sam nekoliko susreta sa morskim psima, često iz čamca. Kada bi im se približio čamcem redovito su bježali u dubinu. Jednom prilikom na području sjevernih obala otoka Visa naišao sam na primjerak atlantske psine duljine dva metra. Kada smo joj se približili čamcem zaronila je par metara ispod površine i gotovo minutu plivala na toj dubini.
U ostalim slučajevima radilo se o morskom psu lisici, te u jednom slučaju o modrulju. U jesen 2004. pošlo mi je za rukom da ulovim svoga morskog psa, pod grižama izvan Pupnatske luke na Korčuli.
Relativna vjerojatnost susreta, ne nužno i napada, morskog psa postoji u širem području akvatorija Palagruže, u širem akvatoriju Jabuke, na istočnim obalama otoka Sušca tijekom ranog proljeća, u akvatoriju Sveca, izvan Konavoskih stijena istočno od Dubrovnika, u širem akvatoriju Riječkog zaljeva, u blizini uzgajališta tuna u akvatoriju Drvenika, i na nekim drugim pozicijama na Jadranu.
Najopasniji od svih vrsta, bijela psina, nekoliko puta je ulovljena u Jadranu, posljednji put u lipnju 2003. godine u akvatoriju otoka Jabuke. Bio je dug 5,70 metara i težak 2 tone. Ipak vjerojatnost susreta podvodnog ribolovca s ovom vrstom morskog psa u Jadranu ravna je većem dobitku na lotu. Njegov ulov prije toga zabilježen je 1991. godine kod Šibenika. Taj primjerak je bio dug 5 metara, te nešto teži od 1 tone.
Što se tiče napada u na ljude u Jadranu, sjeverni Jadran je opasniji, prvenstveno zbog prometa velikih brodova u Riječkome zaljevu. Pozicija na kojima se polovinom XX stoljeća učestalo pojavljivala ova i neke druge vrste morskih pasa je Preluka, kod Rijeke. Nije poznat podatak da je pedesetih godina XX stoljeća veći dio kvarnerskih plaža bio opasan podvodnim čeličnim mrežama izvan kojih se nitko nije kupao. Usprkos tome zabilježeno je više napada na ljude: 1951., ispred lučice u Lovranu raskomadan je jedan oficir ondašnje JRM; 1955. je na plaži pored Kantride rastrgana mlada Njemica, pred više od stotinjak svjedoka; 1957. je na istoj poziciji napadnuta jedna domaća djevojka; 1961. je ispred opatijskog hotela Ambasador, na dvjestotinjak metara od obale, veliki bijeli usmrtio jednog kupača, a drugi koji je izvučen iz mora umro je od šoka; 1966. je kod Kraljevice smrtno stradao češki turist koji je plivao na zračnom madracu. Na istoj poziciji još 1934. veliki bijeli je usmrtio i odnio u dubinu tijelo jedne lokalne djevojke. Godine 1971. na 200 metara od plaže u Iki veliki bijeli usmrtio je poljskog turista.
U akvatoriju Dalmacije zabilježeno je svega par napada morskih pasa na ljude posljednjih stotinjak godina: na otvorenom moru, ispred Omiša 1974. godine napadnut je njemački turist koji je iskrvario od zadobivenih rana; 1952. je veliki bijeli napao gajetu ribara s Biševa uništivši propeler i kormilo, te ostavivši više svojih zubi kao suvenir i dokaz napada u trupu broda; 1930 je mještaninu Starigrada na Hvaru ista vrsta morskog psa odgrizla nogu.
U većini ovih napada dokazalo se da se radilo o velikoj bijeloj psini. 6
Čest stanovnik Jadrana je pas modrulj. Prosječna veličina modrulja u Jadranu se kreće oko 2 metra duljine i stotinjak kilograma težine. Ova vrsta približava se otočnim rubovima u proljeće i ljeti kada leže mlade. Proždrljiv je po prirodi, pa se iz tih razloga približava i podvodnim ribolovcima koji nose ulovljenu ribu za pojasom. U slučaju nailaska modrulja korisno je ispružiti se na površini u punoj dužini, uključujući i pušku. Sjenka podvodnog ribolovca duža od tri metra najčešće će preplašiti modrulja, koji ima relativno slab vid i uočava samo siluetu podvodnog ribolovca.
Još treba spomenuti vrste morskih pasa mlat i bat (u narodu znani pod nazivom morski psi čekičari). I oni su viđani u Jadranu, ali rjeđe, a lovljeni još rjeđe prije više od pedesetak godina. Ove obje vrste morskih pasa su agresivne, ali rijetko zalaze u priobalne predjele, tako da o njima mogu razmišljati jedino praktikanti čeke u modro, i to na pozicijama daleko izvan pučinskih otoka.
Opasnost od susreta sa morskim psom u podvodnom ribolovu na Jadranu teoretski postoji, ali o njoj treba voditi računa samo u slučaju kada se prakticiraju tehnike lova duboke čeke, dubokog šuljanja, čeke u modro, na isturenim pozicijama južnog Jadrana, vanjskim stranama otoka Lastova, Sušca, Palagruže, Sveca, Jabuke, i u blizini uzgajališta tuna.
U većini zabilježenih napada morskog psa u Jadranu žrtve su u trenutku napada bile dosta udaljene od obale i nerijetko su se napadi dešavali na područjima gdje su se zadržavale tune ili se u more izbacivao klaonički ili riblji otpad. Globalno zagrijavanje mora i nedostatak hrane u prirodnim staništima morske pse sve češće potiče na veće migracije za velikim brodovima i zadržavanje na otvorenom moru. Morski psi su inače aktivniji noću. Kao upozorenje treba spomenuti veći broj nestalih noćnih podvodnih krivolovaca tijekom posljednjih pedesetak godina, u širem akvatoriju mediterana7. Tako se vode u službenim evidencijama. Njihovi ostaci nikada nisu nađeni. Obzirom da noću morskog psa privlači svjetlo, pogotovo u noćima bez mjesečine, moguće je da se nisu baš svi utopili…..
U slučaju susreta s morskim psom tijekom podvodnog ribolova primarno treba od sebe odbaciti svu ulovljenu ribu. Preporučljivo je ostati pribran, koliko je to moguće. Pri prvom takvom susretu, iz vlastitog iskustva, to nije baš tako jednostavno. Vrh njuške morskog psa i živčani spletovi oko očiju vrlo su osjetljivi, tako da i blaži udarac podvodnom puškom u to područje izaziva reakciju bijega morskog psa. Najsigurnije je ipak izbjegavati područja na kojima je susret s ovim velikim predatorom moguć.
|
