2.3. Kavala
Kavala pripada obitelji sjenki prepoznatljivim po tijelu s visokim hrbatom i dominantnom glavom. Široke peraje sa preljevima zlatne boje uočljive su već sa površine zbog kontrasta u odnosu na smeđu boju tijela.. Prema literaturi može narasti i preko 52 cm duljine, te težiti do 4 kilograma težine. Kapitalni primjerci kavale koji se danas love u podvodnom ribolovu rijetko premašuju 2,5 kilograma težine. Živi po čitavom Jadranu, ali su joj naselja brojnija u blizini manjih otoka i hridi te po pučinskim brakovima srednjeg Jadrana. Lovne dubine za kavalu su iznad 10 metara, pa sve do 40. Pravilo je kod kavale da su na većim dubinama i veći primjerci, tako da se rijetko do dvadesetak metara dubine po danu može uloviti veće primjerke. Noću, kada krene u lov na sitnu ribu i račiće moguće je veće primjerke zateći i u plićem moru, kada je obično love ostima pod svijeću. U zoru se veći primjerci mogu zateći i u blizini pučinskih otočića i hridi. Tada je idealno vrijeme za lov većih kavala jer ih je moguće iznenaditi u letu tehnikom podronjavanja. No kada pogođena ili ranjena riba upozori ostale, one će momentalno nestati povlačeći se kroz posidoniju i koridore među stijenama prema dubljem moru. Kavale su ranijih godina bile učestale u ranu zoru u akvatoriju otočića Glavata, no na prvi znak opasnosti ili sa zrakama sunca nestajale su u dubini, elegantno se povlačeći kroz posidoniju i kamene prolaze.
Elegantnih i naizgled usporenih pokreta kavala je pravi ukras podmorja. Generacije podvodnih lovaca kavalu su lovile isključivo tehnikom kopanja po rupama. No i kavala je promijenila svoje ponašanje, tako da za skrovište bira duge podvodne labirinte u kojima se teško nalazi, kada se zavuče.
Kavala se često nalazi i na kamenim terenima prekrivenim gustim livadama posidonije. Na takvim terenima moguće ju je loviti kombinacijom dubokog šuljanja i čeke. Znatiželjna kavala izviriti će glavom iz posidonije da promotri podvodnog lovca. Na takvim terenima u drugom dijelu ljeta tijekom kasnijih poslijepodnevnih sati može se nad posidonijom uočiti čitave grupe kavali. Na prvi znak opasnosti one će se momentalno posakrivati po travi. No treba zapamtiti poziciju i redovito se vraćati slijedećih dana. Takvih je više pozicija na sjevernim obalama Elafita.
Ukoliko smo s površine uočili da se kavala povukla u rupu treba okomito uroniti vodeći računa da se naš prilaz iz ulaza rupe ne može primijetiti. Kada stignemo do dna treba se oprezno privući otvoru rupe sa strane i pucati na mah, jer će kavala već u slijedećem trenutku biti u sigurnosti zavojitih labirinta kojima se rupa nastavlja.
Kada pretpostavljamo da je kavala ili više njih u određenoj rupi, vrlo vjerojatno će nam trebati podvodna svjetiljka. Prilikom pretraživanja rupa u kojima se skrivaju kavale primjereno je koristiti svjetiljke s uskim snopom. Snop treba oprezno pomicati po rupi da se izbjegne osvijetliti čitavu ribu. Tada će njena reakcija biti strelovit bijeg i nestanak u nedostupnim dijelovima rupe.
Kavale koje se susreću po podvodnim kamenim odronima i u strmim podmorskim zidovima nešto se lakše love. Na ovim pozicijama one su naviknute mijenjati rupu u koju se zavlače. Te rupe su redovito plitke i većina njih omogućava gađanje ribe u rupi. No na ovim terenima ne treba se glavom zabijati uz rupe, nego iz daljega ciljati ribu koja se skrila u sjeni.
Kavale se zadržavaju i na ušćima rijeka, te u blizini izvora slatke vode. Na takvim terenima one slobodnije plivaju, a najlakše se love na čeku i šuljanje.
Za lov na kavalu na kamenitim terenima najprimjerenije su laštikače dimenzija od 75 do 90 cm. Na terenima s posidonijom i na mjestima gdje se slatka voda miješa s morskom kavalu će trebati gađati s veće udaljenosti, pa se preporučuju duge laštikače. Po pučinskim brakovima, hridima i otočićima, kada se lovi u zoru preporučljive su veće puške na komprimirani zrak. Tamo se susreću veći primjerci, te je potrebno da prvi hitac bude smrtonosan, kako svojim signalima pogođena kavala ne bi upozorila ostale na opasnost.
Kavale je danas moguće loviti od Konavoskih stijena, preko Elafita i Mljeta, Lastova, Šolte, vanjskih otoka šibenskog arhipelaga, Dugog otoka pa preko Lošinja do Cresa. Češća je na vanjskim obalama, mada se u poslijepodnevnim satima češće susreće iznad livada posidonije na sjevernim obalama otoka. Na nekim područjima su joj naselja prorijeđena noćnim krivolovom. Dobar primjer za to je južna obala Korčule. Nekada izuzetno česta, danas je kavala tu postala prava rijetkost.
U koščatim izbočinama na kostima glave kavale postoje mineralne nakupine sedefastog sjaja. Ove nakupine imaju okruglasti oblik, te kao takve predstavljaju lijep suvenir na ulovljenu kavalu. Što je ulovljeni primjerak ribe veći to će i ovaj kavalin sedef biti veći. Kod kapitalnih primjeraka čak do veličine palčanog nokta.
Prilikom ciljanja kavale izuzetno je važna preciznost. Prvi hitac mora biti smrtonosan iz tri razloga: kavala je snažna riba, koja se lako oslobađa sa strijele ukoliko nije pogođena u vitalne dijelove; usprkos snazi tijela meso joj je mekano što također lako rezultira gubitkom ulova; kavale međusobno zvučno komuniciraju ispuštajući zvukove slične kada se udara zubima. Kada pretražujemo na izgled prazan teren ovi zvukovi nam signaliziraju da ima kavali koje su skrivene. No kada kavalu ranimo, dok je privlačimo ona bjesomučno ispušta slične zvukove kojima sve druge kavale u okolini upozorava na opasnost.
2.4. Ugor
Ugor je riba zmijolika izgleda koja može u duljinu narasti do 2,5 metra, te težiti do pedesetak kilograma. Najveći ugor u Jadranu čiji je ulov zabilježen je ostvaren 1994. na Žirju. Ulovljeni ugor bio je dug 2,5 metra i težio 68 kilograma. Ulovljen je koćom. Kapitalni primjerci teži od četrdesetak kilograma obično se ulove nakon tektonskih pomicanja dna u podmorju, kada napuštaju procjepe na većim dubinama u kojima žive.
Tijelo mu je obavijeno sluzi i bez ljusaka. Boja mu ovisi o terenu na kome živi, tako da ih ima izrazito crnih, pepeljasto sivih i u različitim nijansama smeđe boje. Ženke se prepoznaju po pretežno smeđezelenoj ili modrikastoj boji. Nalazimo ga svuda po Jadranu, pretežno na hridinastom dnu, mada ga ima i na područjima s pjeskovitim i muljevitim dnom. Najgušće kolonije manjih primjeraka su na dubinama do dvadesetak metara. Tijekom dana ugor se uglavnom odmara u svojoj rupi, a u kasne poslijepodnevne sate kreće u lov. U početku se zadržava na širem području svog obitavališta, te se zavlači glavom u okolne procjepe u potrazi za ribom i glavonošcima. U tom periodu dana podvodni ribolovac ima šansu lakog ulova ugora. Ugor zabavljen pretraživanjem procjepa, veći dio tijela izlaže pogledu podvodnog ribolovca koji ima vremena da zauzme odgovarajući položaj, privuče ugorovu pažnju i uputi smrtonosan hitac u stražnji dio glave. Rizično je, da ne kažem besmisleno ugora u toj poziciji gađati u tijelo, jer će se gotovo sigurno skinuti sa strijele snažnim trzanjem tijela i zavući u najbliži mračan procjep.
Za lov ugora najbolje je odabrati kraću pušku s debljim lašticima dimenzija za kraći model puške od one koja se koristi, i strijelom od 6,5 mm na koju se postavljaju osti. Ovako balansirana strijela i snažan laštik rezultira brzim i dubokim prodiranjem ostiju u tkivo glave ugora koji se teško može osloboditi. Dobre su i sve kraće puške na komprimirani zrak, ali trebaju biti snažno natlačene i opremljene težom strijelom, od 8 do 9 mm. Gađati treba iz blizine, pogotovo ako se radi o primjercima od par kilograma ili težim.
Drugo doba dana tijekom kojega se ugora također lako lovi je zora. Ugor se tada vraća iscrpljen iz noćnog lova, kretnje i refleksi su mu znatno usporeni, te ga se može lako iznenaditi. Idealni tereni za lov ugora u zoru su kamene ploče sa uskim procjepima koje se nalaze na pješčanim dnima. Teško je objasniti ponašanje ugora koji obitava u ovim uskim procjepima, ali je činjenica da se u zoru on nerado zavlači u svoju rupu dok ne iziđe sunce. Tada često stoji lijeno oslonjen na rupu i ne pokazuje želju da krene unutra, osim ako ga podvodni ribolovac ne rani. Zbog toga i ovdje napominjemo da vremena za hitac ima, te ne žurite. Neka bude smrtonosan.
Ugori naseljavaju i sve potopljene olupine, a česti su i na svim pučinskim brakovima. Na nekima od tih pozicija podvodni ribolovac može naići na doista golemog ugora. Procijenite hoćete li ga loviti, ali smatramo da nije etički pucati na veliku ribu koja čak pokazuje prijateljsko ponašanje prema podvodnom ribolovcu. Ugori teži od dvadeset kilograma prilično su masni i nisu pretjerano ukusni za jelo. Osim toga takvi kapitalci mnogo će ljepše izgledati na podvodnim fotografijama i video zapisu. Većina ugora na fotografijama u ovoj knjizi, koji su snimljeni u svome prirodnom ambijentu i danas tamo obitavaju i idealni su objekti za foto safari.
Ugori se pojavljuju u većem broju u blizini obala tijekom prijelaza zime u proljeće. Tada ga se relativno lako pronalazi tehnikom pretraživanja rupa i procjepa. Rupa u kojoj boravi ugor može se prepoznati već s površine. Pješčano dno pod kamenom je udubljeno pod nagibom od minimalno dvadesetak stupnjeva. Pred rupom je nepravilno izbačen pijesak i ostaci uginule morske trave. Ugorovo tijelo osjeća vibracije podvodnog ribolovca koji se približava. Zbog toga je važno da kretnje budu odmjerene i usporene. Tada je i ugorova reakcija relativno sporija.
U danima kada su na moru snažniji južni vjetrovi, a vrijeme je promjenjivo i s kišom ugor i danju često izlazi u lov. Za takvih dana se pri dnu podvodnih zidova može susresti i po neki kapitalni primjerak koji neće biti druželjubiv kao oni koji se susreću po olupinama na dnu. Jednog takvog dana u akvatoriju Blitvenice veliki ugor dobro je ugrizao za podlakticu moga kolegu koji je u dubokom mračnom procjepu s kratkom puškom ciljao šarga. Potreban je oprez jer je ugorova sluz toksična u dodiru s otvorenom ranom podvodnog ribolovca, a može biti posljedica i kada ugorova sluz slučajno završi na očima podvodnog ribolovca.
2.5. Murina
U Jadranu žive dvije vrste murina, murina žutošarka i rijetka murina crnjka. Murina crnjka riba je atlantskog oceana, ali se migracijama naselila u Mediteranu i nekim zatvorenim morima. Murina crnjka je tamnijih nijansi, ponekad čak crno smeđe boje, sa širom glavom i izrazito spljoštenim repnim dijelom. Priče vezane za agresivnost murina vjerojatno su vezane za ovu vrstu, prema iskustvu autora koji je u jesen 1998. na dubini od dvadesetak metara s vanjske strane otočića Zabarje kod Lastova ulovio jedan primjerak ove murine.
Murina žutošarka česta je riba na kamenitim terenima po Jadranu. Najčešće se susreće na strmim, južnim obalama, a česta je i na svim vanjskim brakovima. Odrasli primjerci se tijekom dana zadržavaju na dubinama preko petnaestak metara, ali ih je moguće iznenaditi po plićacima u kasnijim poslijepodnevnim satima kada dolaze loviti uz samu obalu. Ova vrsta murine samo naizgled djeluje agresivno, zbog stalnog otvaranja usta prepunih oštrih zubi. No dok se god ne uznemiri ne pokazuje direktnu agresiju. Ranjena murina pokušati će se zavući u kakav procjep, a ukoliko joj se to ne omogući može krenuti prema podvodnom ribolovcu sa željom da ga ugrize. Zubi u čeljusti su svijeni prema natrag, a mišići čeljusti su izuzetno snažni. Ukoliko pred sobom imamo, k tome, i kapitalni primjerak koji može biti dimenzija do 1,5 metara i težine od desetak kilograma to je situacija za zamisliti se. Slučajevi ugriza murine koji su nam poznati iz prakse bili su vrlo komplicirani. U jednom slučaju radilo se o ugrizu ranjene murine teže od 5 kilograma za list noge podvodnog ribolovca. Nevjericu je zamijenilo stanje šoka i grča čitave noge, tako da je partner u ribolovu napadnutog lovca možda spasio i od utapanja. Gotovo petnaestak minuta trajalo je na obali usmrćivanje velike murine koja cijelo vrijeme nije popuštala stisak. Na koncu je odsječena glava murine još bila na nozi podvodnog ribolovca kada je konačno odstranjena. Široka rana obilno je krvarila, tako da je bilo korisno i znanje prve pomoći, te brz transport do liječnika. Na ispravnoj rani bilo je indikativno da su zubi napravili uzdužne tanke rezove kao žilet. Mjesto ugriza je nekoliko godina bilo otvrdnuto.
Zbog ovog istinitog događaja kada se lovi murina treba procijeniti veličinu ribe. Murina žutošarka ima relativno sitniju izduženu glavu u odnosu na veličinu tijela. Kada je u procjepu lako se može desiti da ustrijelimo murinu težine više kilograma u uvjerenju da se radi o primjerku tek nešto težem od kilograma. Ukoliko nije dobro pogođena sada nastaju problemi. Zbog toga u slučaju murine, kao i kod ugora lovite primjerke težine dva do tri kilograma, koji su izvan rupe ili procjepa tako da hitac bude smrtonosan. Preporučuju se puške na komprimirani zrak srednjih dimenzija s težom strijelom, promjera 8 – 9 milimetara opremljene čvrstim ostima ili laštikače srednjih dimenzija s lašticima promjera 20 mm, strijelama promjera 6,5 mm ili više također s ostima. Murinu treba gađati po mogućnosti kroz glavu odozgo, tako da osti prođu kroz mozak, koji se nalazi u stražnjem dijelu duguljaste glave. Ukoliko je taj dio zaklonjen praktičan je i hitac odozgo kroz prednji dio glave. Prilikom prodora osti spoje obje vilice murine i onemoguće eventualan ugriz podvodnog ribolovca, a i usmrćivanje ribe je olakšano.
Murina je dobar vodič u podvodnom ribolovu prema područjima sa škarpinama. Pogotovo tamo gdje se može vidjeti veći broj murina velika je vjerojatnost da u okolini ima i škarpina. Iako se murina pretežno hrani glavonošcima, girama i drugim manjim ribama škarpina joj je posebno drag plijen. Ukoliko su na vanjskim rubovima pučinskih otoka veće murine u poslijepodnevnim satima na plićim terenima, velika je vjerojatnost da su tu došle za škarpinama. Pustimo zbog toga ovog veličanstvenog stanovnika Jadrana da ostane meta za podvodni safari, a mi radije potražimo neku od vješto kamufliranih škarpina u okolini.
2.6. Komarča
Komarča pripada obitelji ljuskavki, a naraste do 60 cm te može težinom premašiti 10 kilograma težine. Tijelo joj je čvrste građe i ovalnog oblika. Na krupnoj glavi se ističu snažne čeljusti sa kukastim zubima kojima drobi školjkaše. Tijelo joj je prekriveno većim ljuskama. Ovisno o veličini i dobu godine boje je od modrikastosive do srebrnastosive. S trbušne strane prelazi u srebrnasto bijelu nijansu. Na škržnim zaklopcima je jasna mrlja koja može biti zlatne ili zagasito narančaste boje. Postoje i vrste komarče kod kojih ove mrlje nema. Radi se o vrstama čija je mlađ donesena u uzgajališta, te je dio te mlađi pobjegao u more. Bez obzira na vrstu među očima je svakoj komarči prepoznatljiva svijetla pruga.
Komarču nalazimo po čitavom Jadranu, bez obzira na vrstu dna. Doduše njeno ponašanje usko je vezano sa vrstom dna na kojem je nalazimo, no o tome će biti više riječi kasnije. Rado zalazi u luke i marine, a česta je i na plažama tijekom ljeta. Rjeđe se susreće na obalama koje se strmo ruše u more i na pučinskim brakovima. Zadržava se na dubinama do 50 metara, ali najčešće između 5 i 15 metara dubine.
Najraširenija je na područjima na kojima žive brojnije vrste školjkaša, te na područjima gdje se uzgajaju školjke. Odrasli primjerci su najčešće sami, a primjerci prosječnih težina pola kilograma i manje susreću se u manjim grupama. Samo tijekom mriješćenja skuplja se u jata i tada se najlakše lovi. Najbogatija lovišta komarči su sjeverna strana Pelješca, šire područje Splita, obalno područje Šibenika,, Novigradsko more, Tarska uvala i Limski kanal. Česta je i u zapadnim područjima istarskog plitkog priobalja.
Već od prvih koraka u podvodnom ribolovu ribolovac će se susretati s komarčom. U početku će mu ta prekrasna riba izgledati nedostižna, a u rijetkim susretima kada na nju naiđe pod samom obalom, nacilja i promaši na izgled siguran hitac smatrati će da se radilo o iluziji. Komarča je izgradila svoja čula do savršenstva, tako da najčešće samo proleti pokraj iznenađenog podvodnog ribolovca. Ulov odrasle komarče u podvodnom ribolovu s pravom se smatra trofejem i rijetko se dešava slučajno. Na određenim područjima moguće je iznenaditi neki manji primjerak do pola kilograma težine, no podvodni ribolov na komarču podrazumijeva adekvatnu psihofizičku i taktičku pripremljenost. U čemu je tajna, biti će riječi u nastavku prema iskustvima nekih od trenutno najboljih podvodnih ribolovaca na Jadranu.
Odrasle primjerke komarče najlakše se lovi tijekom jeseni, kada se skupljaju blizu obale radi mrijesta. S mriješćenjem započinju u drugoj polovini studenoga, a period preporučljiv za lov je već od konca rujna. Komarča se susreće u većem broju i u proljeće, kada je evidentno zagrijavanje mora. Ovisno o rastu temperatura mora to može biti već od početka ožujka, pa do konca svibnja. Napomenimo da su primjerci istih dimenzija teži u jesen nego u proljeće.
Treba ih tražiti na dijelovima dna gdje se pijesak miješa s morskom travom i rijetkim kamenjem. Ovakvi tereni redovito su u uvalama i uzduž zaklonjenih dijelova obale. Komarča izbjegava zadržavanje uz obale u koje udaraju snažni valovi, a pogotovo, ukoliko se strmo ruše u dubinu.
Komarče se redovito susreću i na područjima gdje se more miješa sa slatkom vodom, te ima mnoštvo školjaka. Na takvim područjima komarče se susreću s ovčicama. Kada se naiđe na takve mješovite grupe treba se opredijeliti za lov na jednu ili drugu vrstu ribe i djelovati sukladno izloženim tehnikama i taktikama podvodnog ribolova.
Komarča se lovi različitim tehnikama i taktikama, no za početak preporučuje se lagano površinsko plivanje s polučekama na dnu i šuljanjem uz dno prema obali. Uočenim primjercima treba se prilaziti polako, tiho i oprezno i ciljati kada su u dometu. Komarči se na otvorenom rijetko može prići blizu, jer je osjetljiva na sve zvukove i vibracije. Kada se ovlada ovakvim lovom na komarču može se početi primjenjivati i druge tehnike lova.
Za uspješan lov komarče izuzetno je važna podešenost opreme. Ronilačka odijela trebaju biti tanja i s maskirnom šarom, kako bi se prilagodili dnu i mogli postići eksplozivnost starta prema ribi, a težinu olova na pojasu treba prilagoditi radnoj dubini na kojoj će se loviti. Ovisno o stanju mora i valova komarče na istom terenu neće uvijek biti i na istim dubinama. Na strmijim terenima, te u uvjetima valovitog mora komarču treba loviti na dubinama od 5 do 8, a ponekad i više metara. Na tim dubinama preporučljivo je stavljati manje olova, radi bržih izrona. Šuljanje po dnu radi se utvrđenim koridorima u smjeru kako se pružaju procjepi i stijene po dnu.
U uvjetima blago položenog dna komarču se lovi na dubinama do 5 metara. Tada je preporučljivo nositi dodatnu olovnicu kako bi uz dno bila izrazita negativna plovnost. Obzirom da se radi o plitkom lovu, nagli izroni kada nam ponestane zraka nisu problem. No i tu je potreban oprez jer je upravo na srednjem Jadranu zabilježeno nekoliko utapanja, poglavito talijanskih podvodnih ribolovaca, u ovakvom lovu na komarču. Radilo se redovito o područjima sa jačim morskim strujama, premda na zaklonjenim dijelovima srednje dalmatinskih otoka.
Kod ovakvog lova optimalno je koristiti puške na laštik od devedesetak centimetara sa 6 mm strijelom s dodatnim perom, obaveznim koloturnikom i lašticima od 20 mm. Peraje trebaju biti karbonske, jer će u određenim situacijama upravo kvaliteta i potisak peraje predstavljati granicu da se komarči bude u dometu. Duljinu listova treba prilagoditi terenu na kome se roni. Ukoliko tu ima više kamenja među kojim se treba šuljati, bolje da listovi budu kraći. Ukoliko se prikrivamo po lažini, a kamenje na dnu je rjeđe, bolje da su listovi peraja dulji. Rubove peraja bez obzira na njihovu veličinu preporučljivo je obložiti neoprenom kako bi dodiri s dnom bili što tiši. Što se tiče maske treba koristiti one s većim vidnom poljem uz preporučljivo zatamnjena stakla. Komarča uvijek prati pomicanje bjeloočnica podvodnog ribolovca ukoliko ih vidi te se stječe dojam da prema očima prepoznaje slijedeću reakciju podvodnog ribolovca. Komarča je osjetljiva i na siluetu podvodnog ribolovca. U silueti treba biti što manje detalja koji strše. Pušku treba tijekom šuljanja priljubiti uz tijelo, a disalica treba biti postavljena blago unatrag. Najbolje je disalicu nakon zarona skinuti i postaviti na pojas. Olova na pojasu trebaju biti obložena neoprenom ili nekim tekstilom, kako bi se utišao zvuk njihovoga dodira s kamenjem na dnu.
Što se tiče radnih dubina komarču se najčešće lovi od samog plićaka, tehnikama plitkog šuljanja do desetak metara dubine. Sredinom dana moguće je komarču naći na nešto većim dubinama kako se odmara u kakvoj rupi. Tu se vrlo lako lovi, jer za razliku od druge ribe ne bježi iz rupe. Preporučljivo je ne koristiti podvodnu svjetiljku već ciljati u siluetu.
Preporučljivo vrijeme lova na komarču ovisi o području na kome se lovi. Na terenima gdje nema mnoštvo kupača i brodica preporučljivi su rani jutarnji sati. Na područjima gdje su plaže i bučan pomorski promet komarča se najbolje lovi u vremenu od 10 h do 14 h. Komarča se lakše lovi za sunčana vremena. Tada pokazuje manju nervozu prilikom susreta s podvodnim ribolovcem. U istom vremenu se na onim pustim terenima komarču traži pod stijenama na dubinama iznad 10 metara. Komarče se češće nalaze u stijenama tijekom punog mjeseca u lipnju i srpnju. Na nekim područjima komarča se sredinom dana zavlači pod kamenje i početkom ožujka. Poziciju na kojoj smo našli komarču u rupi treba zapamtiti, jer je velika vjerojatnost da će i slijedeći put tu biti komarča. Komarče rupe u koje se znaju zavući odabiru prema nekim specifičnostima. Te rupe su redovito drugačije od rupa u kojima se susreću šargi ili kavale. Nakon pronalaska svojih prvih komarči u rupama lakše ćete i sami nalaziti takve rupe.
Postoje još neke specifične pozicije na kojima se susreću komarče, ali u periodu svitanja, prije izlaska sunca. Redovito se radi o širokim i visokim šargerama pod dominirajući stijenama u okolini. Obično su dubine iznad 20 metara. Što velike komarče rade na tim pozicijama sat, dva prije izlaska sunca nije mi poznato. No redovito se može susresti dva, tri pa čak i četiri primjerka u istoj šargeri. Te šargere su tijekom dana po pravilu prazne. Tada ih treba locirati, te slijedeće jutro okušati sreću. Ukoliko komarču ili komarče tu nađemo, dok god ih bude u tom akvatoriju šanse su da nas ponovno dočekuju na istom mjestu.
Posebna taktika lova na komarču je i uzobalno plitko šuljanje. Ono ima smisla i daje rezultata na područjima gdje nema kupača, zvuk brodskih motora nije čest, a satima prije nas uz obalu nije prošao neki drugi ronilac. U takvim uvjetima na područjima koja smo opisali pred nama je moguć ulov više primjeraka komarči. Potrebno je voditi računa o još jednom detalju. Prilikom šuljanja sunce nam treba biti iza leđa. U takvim uvjetima veće su šanse da ćemo mi prije primijetiti odbljesak komarče, nego ona našu siluetu. Tada se treba bešumno spustiti na dno i krenuti prema njoj na način da joj smanjimo mogućnost uzmaka. Kada nas konačno osjeti imati ćemo je u dometu, te treba precizno polubočno naciljati. Ukoliko se komarča okrenula glavom prema nama vjerojatnost pogotka je bitno manja. Osim u slučaju izuzetno brzih pušaka sa dva laštika, komarča je u stanju pratiti dolazeću strijelu i izmaknuti joj se onoliko koliko je potrebno da je ne pogodi. U takvim situacijama znajte da ste dobro gađali, ali je komarča bila brža od strijele.
U uvjetima blago valovitog mora komarča je učestalija, a tada je češće zabavljena kopanjem po dnu. U takvim uvjetima komarča češće prilazi obali, a pažnja joj je smanjena. Zvukovi udaranja valova u stijene, kotrljanje žala i drugi zvukovi pomoćna su kulisa podvodnom ribolovcu dok se šulja prema ribi.
Što se tiče prozirnosti mora u pravilu mutno more smanjuje šansu ulova komarče. Svojim osjetilima ona postane svjesna prisustva podvodnog ribolovca znatno prije nego imamo šansu da je uopće primijetimo. Morske struje uvjetuju postavljanje komarče u odnosu prema obali. Odrasli primjerci će češće plivati niz kurenat zbog mogućnosti bržeg bijega pred opasnošću. U takvim uvjetima približavanje komarči treba usporiti i blago nastaviti i kada ona počne odmicati niz struju. U takvim uvjetima potrebno je imati najdužu pušku na laštik, te lagano uz dno krenuti za ribom. Tijekom slijedećih tridesetak sekundi velika je vjerojatnost da ćemo jednim eksplozivnim startom perajama biti u njenom dometu i tada treba ciljati iz ruke i odmah pucati. Vjerojatnost pogotka je sigurnih 50 %, naravno ukoliko je hitac izvršen u djeliću sekunde kada je riba bila u dometu.
Kada se komarču traži laganim plivanjem po površini ona će najčešće biti u položaju blago nagnute glave prema dnu. Ukoliko se radi o manjim primjercima, prosječno pola kilograma može se pokušati s podronom koji je usmjeren prema zamišljenoj liniji kretanja komarče. Kada budemo na udaljenosti dva metra od dna najčešće će nam i komarča biti u dometu, no treba nastaviti sa kretanjem i spustiti se na minimalno metar od dna. Komarča će tada biti nešto dalje, no ukoliko je još u dometu puške vjerojatnost pogotka je velika.
Ukoliko se na području gdje smo uočili komarču zadržava i po neko jato manjih riba, potrebno se prvo prilagoditi njihovom kretanju. Ukoliko nas jato doživi kao uljeza, svojim naglim bijegom odmah će upozoriti komarču na naše prisustvo.
Ponekad, kada se primjenjuje tehnika dubljeg šuljanja iza neke stijene može se primijetiti rep komarče kako se leluja dok je ona zabavljena kopanjem po dnu. Različite su teorije, odreda vrsnih hrvatskih podvodnih ribolovaca. Tako jedan sugerira da se uspori napredovanje do pozicije na kojoj će nam biti otkrivena zadnja trećina tijela komarče, i tada mirno nacilja u sredinu tog područja. Pokušao sam to u praksi - uspijeva. Jedan drugi sugerira promjenu smjera kretanja na način da ostanemo prikriveni i dođemo do pozicije s koje će nam komarča biti cijela otkrivena. Ova tehnika podrazumijeva dulju apneju. Prvokategornik koji sugerira ovu taktiku gotovo uvijek kada ga se ostavi par sati na terenu od komarči iz mora dolazi sa par komada, dakle i ona uspijeva. No postoji i treći savjet, momentalno se zaustaviti, blago se odići od dna da se vidi veći dio ribe i tek tada gađati. U svakom slučaju nastavljanje napredovanja istim ili bržim tempom najčešće preplaši ribu prije nego se stigne naciljati i zapucati. To su česte situacije kada se šulja sa kraćim puškama pa je radni domet ograničavajuća varijabla, a ulov komarče rijedak je i slučajan. Ukoliko se krene u podvodni ribolov na komarču primarno njoj i lovnom terenu treba prilagoditi dimenzije puške.
Ukoliko je u periodu našeg približavanja komarča prestala kopati po dnu i počela se polako podizati, momentalno treba obustaviti sve kretnje i lagano pasti na dno, te se pokušati skriti iza kamenja ili u posidoniji ukoliko je ima u blizini. Treba pričekati da se komarča malo udalji, te nakon toga lagano krenuti u izron. Ukoliko smo zapamtili smjer kretanja ribe, a nismo je uznemirili velika je vjerojatnost da ćemo je opet vidjeti. Ukoliko se ovakva situacija dešava na područjima gdje nema mnogo podvodnih ribolovaca, a riba nije previše osjetljiva postoji mogućnost da se komarča okrene i zapliva prema nama, pogotovo ukoliko smo se sakrili u posidoniji. Treba biti potpuno miran , namjestiti pušku i gađati kada uđe u područje dometa. Ukoliko nam komarča ne vidi oči šanse su na našoj strani. Ukoliko vidi, kretnja bjeloočnica može je u svakom trenutku nagnati na streloviti bijeg.
Prije nego se ovlada ovakvom tehnikom šuljanja i prikradanja preporučuje se vježba prikradanjem po površini uz samu obalu, gdje se susreću manji primjerci. Kada se primijeti komarču, treba tih uroniti i pokušati joj se po plićaku približiti na domet. Ovladavanje ovom tehnikom rezultirati će pogocima kod kojih komarča neće ni znati što ju je snašlo.
Teorije nekih uspješnih podvodnih ribolovaca navode da je na područjima gdje je komarča učestala 40 % uspješnih hitaca u dometu izuzetan rezultat (dakle od desetak komarči na koje smo naišli četiri smo i ulovili). No jedan od uspješnih podvodnih ribolovaca koji mi je također pomagao sugestijama u pisanju ove knjige u praktičnom lovu me uvjerio da na područjima gdje se komarče susreću isključivo individualno, ne prečesto, njegova uspješnost dostiže i nevjerojatnih 80 %. Doduše on se bavi podvodnim ribolovom više od 30 godina (!)
U situaciji kada smo tijekom dubokog šuljanja primijetili komarču na većoj udaljenosti, a rezerva zraka u plućima nam je pri kraju, treba se polako izvući prema obali, također se skrivajući. Tamo na sigurnoj udaljenosti tada treba odabrati put pristupa, dobro udahnuti i krenuti. Ukoliko nas je riba osjetila kada smo se povlačili prema obali u novome zaronu neće je više biti.
Na nekim lovnim područjima, koja se opisuju i u ovoj knjizi kada bih primijetio veće primjerke komarče prakticirao sam i uvlačenje u duboke procjepe u njihovoj blizini te ih mamio tihim i nejednoličnim zvukovima. Ukoliko se već netko s njima nije tako poigravao postoji vjerojatnost da se približe na domet već za dvadesetak sekundi otkako su začule prvi zvuk.
Dio vrsnih podvodnih ribolovaca odrasle primjerke komarče lovi i klasičnom čekom u uvjetima manje prozirnosti mora, te u vremenu mrijesta kada se grupe ili jato komarči drže iznad morskog dna.
|
