2.12. Fratar
Fratar nije toliko omiljena meta podvodnog ribolovca iz razloga što su uložen napor i težina ulovljene ribe u nesrazmjeru. Manji primjerci žive u jatima koja se susreću posvuda, u proljeće i rano ljeto uzduž podvodnih zidova, tijekom ljeta u sjenama velikih podvodnih gromada, a u jesen češće i na kamenito pješčanim dnima. Fratru odgovaraju gotovo sve vrste dna. Izgledom podsjeća na šarga uz dvije izražene crne pruge iza glave i na repu. Može narasti do 45 cm duljine, a težiti do 1,50 kilograma. U podvodnom ribolovu rijetki su ulovi primjeraka od kilograma ili težih. Podvodni krivolovci s aparatima za disanje po nekada na nesportski i zakonom nedopušten način ulove i po neki takav primjerak, ali i to je rijetkost.
Fratra se najčešće lovi tehnikom kopanja po rupama, ali se uzobalno redovito susreću uglavnom manji primjerci. Kao i kod lova na druge ribe u rupama, preporučljivo je nakon zarona se zaustaviti par metara od rupe koja nas zanima i vrlo se polagano približavati. Tijekom približavanja pokušavamo uočiti da li je u rupi veći broj riba, a neka od njih će radoznalo i izviriti glavom iz rupe. Kada smo ustrijelili tog radoznalog fratra i hitro ga privukli sebi, tek tada se približavamo rupi radi traženja slijedećeg cilja.
Ukoliko smo s površine primijetili jato fratara možemo ih udarcima po površini pokušati natjerati da se sklone u kakvu rupu ili procjep.
Fratri veličinom primjereni podvodnom ribolovu ( teži od 400 grama) se najlakše love na podmorskim brakovima, i to na stranama koje se strmo ruše u dubinu kombinacijom tehnika poniranja i dubokog šuljanja uz zidove. Potrebna lovna dubina je često i iznad 25 metara dubine. Tada se pojedini primjerci iz grube zavuku u mračne procjepe u zidovima gdje ih je moguće gađati. Treba voditi računa o riziku zaglavljivanja strijele, što je u praksi kod lova na fratra dosta često. Na podmorskim zidovima pod kojima se nalaze veće kamene gromade, fratri će na pojavu siluete podvodnog ribolovca jurnuti prema dnu i tim gromadama, ali će se skriti u šupljikavom stijenju na dnu podmorskog zida. Podvodni ribolovac često potroši dosta snage i vremena pretražujući velike gromade na dnu, a lukavi fratri ga promatraju iz svojih skrovišta pri dnu zida. U lovu na fratra preporučljiva je upotreba podvodne svjetiljke, a fratar bino ne mijenja ponašanje kada ga se osvijetli. I bez svjetla kretnje su mu brze i nastoji se zavući dublje u procjep ili podzemni hodnik u koji se skrio. Rijetko, u rano proljeće veće grupe fratara se na vanjskim oblama otoka zavlače u procjepe i šargere. To su izgledne prilike kada je moguće uloviti veći broj fratara. U takvim prilikama treba čekati da se poklope dva primjerka i tako ih loviti, dok grupa ne odluči promijeniti sklonište i strelovito ne jurne u dubinu.
Za lov na fratra preporučljive su kraće laštikače opremljene laganim ostima. Nešto se lakše lovi u kasnim poslijepodnevnim satima na dnima gdje se uz kamenje nalazi i pijesak. Tada veći fratri samci dolaze na hranjenje pa su manje osjetljivi. Za ovu vrstu lova na fratra potrebna nam je duga puška s harpunom, a kombiniramo tehniku polučeke i šuljanja.
Na kraju kažimo i to da je fratra u podvodnom ribolovu moguće iskoristiti kao vodiča do neke druge ribe. Tako uz podmorske zidove s kamenim gromadama pod njima laganim natjeravanjem grupa fratara mogu nas dovesti do kavali, šaraga i kirnje. Na pješčanim dnima, na dubinama iznad petnaestak metara manji primjerci fratra obično označavaju pozicije većih trlja kamenjarki.
2.13. Tabinja
Tabinja živi u procjepima i rupama na, pretežno, kamenitom dnu. Posebno je učestala na vanjskim obalama pučinskih otoka, mada se veći primjerci na istim otocima često nalaze i na sjevernim obalama, ali na nešto većim dubinama. Predstavlja relativno jednostavan ulov podvodnog ribolovca, ali se potrebno pridržavati određenih pravila. Na pučinskim otocima velike tabinje dolaze u pliće predjele redovito tijekom kasnijeg poslijepodneva. Tada se obično postave na izlazima rupa i procjepa. Prilikom zarona potrebno je maksimalno ograničiti pokrete ekstremiteta i bez naglih kretnji naciljati tabinju. U slučaju da se tabinja povuče u procjep, treba se privući procjepu, te bez upotrebe podvodne svjetiljke naciljati prema silueti ribe. Ukoliko se koristi podvodna svjetiljka tabinja će se vrlo vjerojatno zavući u dno rupe. Tabinja je vrlo mekanog mesa, tako da se redovito skida sa strijele ako nije pogođena precizno u glavu. Ovo je posebno slučaj sa većim primjercima.
Tabinja na glavi ima prepoznatljiva ticala kojima prepoznaje hranu po morskom dnu. Hrani se pretežno račićima i manjim ribama i to noću. Danju se skriva po dubljim procjepima i rupama. Što se tiče veličine može narasti do gotovo 70 cm duljine i nekoliko kilograma težine.
Za lov tabinje preporučljive su kraće laštikače do 75 cm dužine i kraće puške na komprimirani zrak sa laganim ostima. Treba ciljati isključivo u glavu, jer pogođena u druge dijelove tijela često bježi i ugiba duboku u procjepu. Lako je kvarljiva, te treba voditi računa da se ulovljenu tabinju brzo odloži u frižider, a meso joj je najukusnije ukoliko iznutrice i škrge odstranimo čim je ulovimo.
Tabinja je česta na južnim obalama Mljeta, te posvuda po Lastovu, Sušcu, Palagruži, Biševu, Visu, Svecu, a nalazi se i na ostalim isturenijim otocima u Jadranu, redovito na južnim stranama. U zatvorenijim kanalima s kamenim dnima također se susreće, ali se redovito radi o manjim primjercima.
Za poznavatelje ribljih specijaliteta tabinja je cijenjena riba, a posebno je tražena sušena, ponekada ukusnija od najboljeg sjevernog bakalara.
2.14. Trlja
U Jadranu se susreću dvije vrste trlja, blatarica i kamenjarka.
Trlja blatarica naraste do 30 cm duljine i pola kilograma težine. Duguljastog je i na stražnjem dijelu suženog tijela četvrtastom glavom. Tijelo joj je prekriveno neproporcionalno velikim ljuskama. Boja joj ovisi o staništu gdje živi, tako da može biti od žućkastih do crvenkastih nijansi. Može se susresti u podvodnom ribolovu, mada se redovito zadržava na većim dubinama. Najgušća naselja su na vanjskim obalama istre, a susreće se i po pučinskim rubovima dalmatinskih otoka. Zadržava se na muljevito pjeskovitom dnu. U pliće predjele zalazi u jesen te se na njima zadržava tijekom zime do proljeća, nakon čega se do jeseni opet rijetko susreće u podvodnom ribolovu. Podvodnom puškom se lovi lakše od trlje kamenjarke, jer joj podvodni ribolovac može prići vrlo blizu. Češće se susreću usamljeni primjerci težine tridesetak dekagrama.
Trlja kamenjarka naraste do 50 cm, a prema literaturi može težiti do 1,20 kg. Zbijenog je mišićavog tijela s izduljenom i šiljatom glavom, tako da se lako razlikuje od blatarice. Kao i kod blatarice ispod donje usne joj se nalaze dva mesnata pipka. Prekrivena je velikim, okruglastim ljuskama. Boje je narančasto crvene s nekoliko uzdužnih zlatnožutih poprečnih pruga. Često se susreće u podvodnom ribolovu na dubinama iznad 15 metara. Naselja ove ribe su najčešće na dubinama od 10 do 60 metara. Što je dubina veća to su i primjerci na koje se nailazi veći. Zadržava se na pjeskovito ljušturastom dnu zbog čega joj je meso ukusnije od blatarice. Zadržava se po vanjskim otočnim rubovima, a česta je i uz zapadnu obalu Istre. Najbolje se lovi u drugoj polovini ljeta, nakon mrijesta kada se brojna jata ove ribe zadržavaju na dubinama od 12 do 20 metara.
Podvodni ribolov na kamenjarku obavlja se tehnikom prikradanja. Kada se na dnu uoči jato koje odmara treba zaroniti par metara dalje, te se jatu približiti prikradanjem iza stijena. Iz zaklona treba osmotriti i potražiti pogledom veće primjerke. Bez obzira što se u jatu zadržavaju primjerci slične veličine, među njima je redovito i par većih komada. Ovi se vrlo vješto skriju uz kakav kamen, tako da ih se ne može odmah uočiti, a kada jato počne bježati, ovi primjerci su uvijek najbrži. Za lov na trlju preporučljive su podvodne puške na laštik duljine 75 cm opremljene strijelama od 6 mm. Korisno je na ove strijele postaviti tanke osti, mada se trlja lako lovi i harpunom jer imamo dovoljno vremena precizno naciljati. Treba gađati iza očiju, kako bi je momentalno usmrtili jer se zbog mekanoga mesa lako skida sa strijele i zavlači pod kamenje gdje ranjena brzo ugiba. Veliki primjerci se zadržavaju na većim dubinama i nalaze se slučajno. Na pozicijama gdje se na dubinama do dvadesetak metara susreću jata s primjercima prosječne težine tridesetak dekagrama isplati se zaplivati na veću dubinu, jer postoji vjerojatnost da ćemo na dubinama iznad 20 metara uz kamene grote na pijesku naići na neki veći primjerak, teži od pola kilograma. Relativno se lako uočava na dnu ukoliko je prozirnost zadovoljavajuća, tako da se najlakše nalazi tehnikom parcijalnih podrona.
Na područjima gdje ima organskog otpada i na širem području gdje ima otpadnih voda meso trlja poprimi neugodan miris, tako da im prilikom pripremanja ni ukus nije najbolji. Meso trlja sa ovakvih područja je blage zelenkaste nijanse, ali nema opasnosti od trovanja. Trlje koje se love izvan pučinskih otoka sasvim su drugog ukusa i među pravim gurmanima smatraju se pravom delicijom pečene na žaru.
2.15. Salpa
Kao i u slučaju trlje i kvaliteta mesa salpe bitno ovisi o akvatoriju gdje se zadržava i njenoj prehrani. Salpa kao ulov u podvodnom ribolovu nije dovoljno cijenjena upravo zbog činjenice što njeno meso nije na cijeni kao nekih drugih riba. No skrećemo pažnju da salpa ulovljena na južnim obalama Mljeta, Lastova i oko pučinskih otoka Palagruže, Sušca i Sveca kvalitetom mesa staje uz bok najcjenjenijih riba Jadrana. Kada se uzme u obzir da se lakše lovi u odnosu na šarga, zubaca, komarču i drugu ribu, na tim pozicijama smisleno je posvetiti se podvodnom ribolovu na salpe.
Salpa pripada obitelji ljuskavki, naraste više od 50 cm, a ti kapitalni primjerci mogu težiti do 3 kilograma. Izduljenog je i ovalnog oblika tijela s malom glavom i još sitnijim ustima. Prevladavajuća joj je smeđezlatna boja sa kontrastno zlatastim uzdužnim prugama. S trbušne strane tijela je srebrnkasta.
Susreće se po čitavom Jadranu, od plićaka do dvadesetak i više metara dubine. Zadržava se na kamenitim, algama obraslim dnima, zalazi u mirnije uvale, ponekad i u luke. Česta je uz zapadnu obalu Istre, te u Zadarskom i Splitskom arhipelagu. Zadržava se i u blizini brakova, te uzduž svih pučinskih otoka, gdje se redovito susreću najveći primjerci. Preporučljiva lovna sezona na salpu je od kasnog proljeća do jeseni. Tada su jata najbrojnija, a primjerci u njima prosječno većih dimenzija. Na sjevernim obalama srednjodalmatinskih otoka do konca ljeta češće se zadržavaju jata s nedoraslim primjercima, a ona druga su na južnim obalama.
U podvodnom ribolovu salpu početnici love plivanjem za jatom, te ciljanjem s pretjecanjem. Kada se cilja salpe u pokretu treba stalno na nišanu držati istu ribu jer se u protivnom često promašuje. Na salpu samicu, ili manje grupe se nailazi i po procjepima u obali. Čim smo na nekom terenu primijetili da je iz nekog procjepa izašla salpa, kretanje treba usporiti, te izvoditi plitke čeke ispred većih procjepa u obali. Ukoliko u njima ima salpi radoznalo će izvirivati iz procjepa. U uvjetima snažnije valovitog mora jata salpi se često zadržavaju u morskoj pjeni po hridinastim obalama. U takvim hidrometeorološkim uvjetima lov na njih je rizičan zbog opasnosti da vas valovi bace na stijene. Pogođenu salpu nerijetko će zajedno sa strijelom valovi izbaciti na hridi, tako da su moguća neugodna iskustva, oštećenja ronilačke opreme i ozljede. U takvim uvjetima primjereno je povući se malo od obale i raditi čeke prema obali. Salpe će dolaziti na čeku, te će takav lov biti mnogo ugodniji.
Najlakše se love taktikom plitkog šuljanja. Na području gdje je uočena nazočnost jata salpi, zaranja se dalje od jata, te se samo prstima povlačimo po dnu stalno se skrivajući iza stijena. Kada se približimo jatu na domet ciljamo ribu koja je nešto udaljenija od jata. Nakon pogotka hitro je povlačimo do našeg zaklona, te se tiho udaljavamo istim putem kojim smo i došli na tu poziciju. Nakon što smo ribu odložili na nizac postupak ponavljamo. Salpe će se polako pomicati po zoni tražeći hranu. Kada se jato počne kretati, potrebno se zaustaviti i sačekati u zaklonu da se ponovno zaustavi. Tada se povlačimo, te u ponovljenom zaronu tražimo novi zaklon u blizini jata odakle ćemo vrebati primjerke koji se izdvoje iz jata. Ovo je najučinkovitija tehnika lova kojom vrhunski podvodni ribolovci na salpe, među koje se iz Dalmacije ubraja Rudolf Balarin, mogu u par sati uloviti gotovo trećinu svih primjeraka iz jednog jata. Čitavo vrijeme slijede isto jato, a druge ribe u moru dok love salpe za njih naprosto ne postoje.
2.16. Pic
Pic je česta riba koja se susreće podjednako u zatvorenim kanalima, kao i po isturenim otočnim rubovima. Prepoznaje se po isturenoj prednjoj čeljusti i blagim poprečnim prugama. Intenzitet pruga je promjenjiv i pic ga prilagođava okružju u kome se zadržava. Kod nekih primjeraka, na muljevitim dnima pruge se uopće ne primjećuju. Kod većih primjeraka se na gornjem dijelu leđa uočavaju i crne pjege. Može narasti do 50 cm i težine od 2,5 kilograma.
Picevi se najčešće zadržavaju oko podmorskih brakova u unutrašnjim kanalima, plivaju uzduž blago položenih rtova, a česti su i izvan ušća rijeka gdje su snažnija strujanja vode. Samo na takvim pozicijama moguće je raditi čeku na čitava jata većih piceva. Pica se najlakše lovi plitkim šuljanjem uz obalu i to u poslijepodnevnim satima tako da nam je sunce iza leđa. Za lov treba odabrati laštikače dulje od 100 cm, preporučljivo s koloturnikom. Ne zbog težine piceva koje ćemo loviti, već zbog vrlo mekanog mesa. Veći pic, težine od pola kilograma ili više (a što nije rijetkost kod podvodnih lovaca koji su savladali nečujnost kod plitkog šuljanja), će se lako iskidati sa strijele ukoliko nije pogođen u glavu ili točno po sredini. Zbog toga se preporučuje otpustiti malo konopa i ranjeni pic će se zavući pod neki kamen odakle ćemo ga lako izvući rukom.
Lijepe primjerke pica moguće je uloviti i na uređenim plažama, doslovno pod nogama kupača. Na ovim pozicijama picevi se zadržavaju zbog mnoštva otpadaka hrane, a navikli su da ih podvodni lovci ne uznemiravaju. Obzirom na specifičnost ovakvog lova preporučljivo je da se u akvatorij plaže došuljate bez ronilačkog odijela s kratkom puškom na laštik. Veći primjerci biti će prisutni u periodu između 13 i 17 sati poslijepodne.
Još jedna pozicija na kojoj je moguće uloviti veći primjerak pica su isturene hridi s pličinama. Na tim pozicijama potrebno se usidriti u dublje, dalje od njih i tiho se privući pličini iz koje izviruje hrid. Sada treba započeti sa kraćim čekama u smjeru hridi. Neki veći pic će se odmah zaletjeti prema ribolovcu. Kada je odrađena ta, prva faza lova na hridi, treba potražiti na kojoj strani se pličina strmo lomi prema dubljem moru. Na tu poziciju potrebno se došuljati sa strane , na način da se tih šuljate uz zid iz dubine. Pri vrhu zida ponovno ćete imati priliku iznenaditi neki veći primjerak pica.
Pica se na otvorenim terenima lovi s najduljim puškama, jer je važan krajnji domet. Za veće primjerke preporučljive su pozicije sjeverne obale Mljeta, Vrhovnjaci kod Lastova, istočne obale Lastova, brakovi oko Palagruže, Brusnik kod Visa, otočići i hridi oko Blitvenice, južna obala Žirja, južna obala Dugog Otoka itd. Na svim tim pozicijama moguće je i danas uloviti lijepe primjerke pica od kilograma, pa i teže.
2.17. Gof
Gof se smatra posebno vrijednim ulovom u podvodnom ribolovu. Naravno pod time ne podrazumijevamo ulov malih gofova, koji se nazivaju feluni, već odraslih primjeraka teških desetak, dvadesetak i više kilograma. Ovakvi primjerci gofa izuzetno su snažne ribe, pa se tako superiorno i ponašaju u podmorju. Gof u Jadranu s izuzetkom čovjeka gotovo i da nema neprijatelja. Upravo zbog te činjenice, osjećaja superiornosti i ponašanja grabežljivca postaje plijenom podvodnog ribolovca.
Gof se najčešće zadržava uz stjenovite obale pučinskih otoka, ali i u zatvorenijim kanalima na vrhovima podmorskih brakova koji se strmo spuštaju prema dubini, u kojoj se gof osjeća zaštićenim. U plavetnilu se gof zadržava veći dio dana, a u zoru i kasno poslijepodne se približava obali, odnosno brakovima u potrazi za hranom. Indikativno je da gof i zubaci biraju slične pozicije na kojima se zadržavaju u zoru i predvečer. Na takvim pozicijama obično su izražene morske struje, te se u okolini zadržavaju čitava jata manjih riba – ušata, crneja, modraka, gira i druge.
Lov gofa podrazumijeva prvoklasnu opremu. Preporučljivo je maskirno odijelo u modroj nijansi i glatko s vanjske strane, jer je posebno učinkovita čeka u modro na vanjskim rubovima podmorskih brakova. Odijela koja su glatka s vanjske strane zahtijevaju manje opterećenje olovima pri uronu. Manje opterećenje posebno je važno nakon dužih čeka kada je potreba za zrakom vrlo izražena. Za lov se koriste samo najduže i najsnažnije puške. Naši vrhunski podvodni ribolovci podijeljeni su po pitanju izbora. Tako jedni zagovaraju duge puške na komprimirani zrak, dimenzija 110 i više cm, a drugi snažne puške na laštik sličnih i još većih dimenzija. Puška treba biti opremljena koloturnikom sa 30 do 50 metara čvrstog konopa, ne tanjeg od 2 milimetra. Preporučljivi su samo kvalitetni konopi, kao npr. spectra. Debljina strijele je također važna jer veći gof lako može slomiti tanje strijele. Zbog toga se koriste kod pušaka na komprimirani zrak strijele promjera 8 ili 9 milimetara opremljene posebnim harpunima sa širokim perima, te s posebno kaljenim vrhovima radi lakšeg prodiranja u tkivo velike ribe. Ukoliko se koristi puška na laštik preporučljive su strijele od 6,5 ili 7 milimetara s dvostrukim perima i dvostrukim lašticima. Peraje karbonske, a maska sa zatamnjenim staklom. Veliki gof tijekom približavanja podvodnom ribolovcu na čeki promatra njegove oči te pomicanje bjeloočnica može djelovati kao upozorenje ribi. Osim opreme za lov na gofa potrebna je vrhunska pozicija, jer je u protivnom izgledan gubitak puške, a može se desiti i koban ishod po podvodnog ribolovca.
U lovu na gofa najvažniji je izbor pozicije lova. Kada je odaberemo potrebno je prilikom zarona voditi računa na smjer iz kojega se može očekivati dolazak gofa. Veći gof se često nalazi u pozadini jata zubataca i pliva protivno smjeru morske struje. Ukoliko nismo odabrali tehniku čeke u modro, biramo primjerenu poziciju na dnu gdje ćemo se postaviti. Najbolja su udubljenja ili kameni odroni koji pružaju dobru mogućnost kamuflaže. Promatramo smjer iz kojega se može očekivati nailazak gofa. Signali da je krenuo prema nama su uznemirenost jata malih riba u okolini, crneja ili ušata. Osim toga moguće je primijetiti i da neki manji zubaci strelovito bježe prema dubini. S hicem ne treba žuriti. Potrebno je ograničiti bilo kakve pokrete i mirno čekati da gof priđe na 2- 3 metra. Ukoliko su nam stakla na masci zatamnjena, ili ne gledamo direktno u gofa on će prići i bliže. Nišani se u glavu ili polubočno iz očiju u trenutku kada nam je gof u prilaženju tako postavljen. Čim je gof pogođen otpuštamo koloturnik i prateći konop izronjavamo na površinu nastojeći doplivati do gumenjaka gdje vezujemo pušku i uzimamo drugu. U međuvremenu se pogođena riba umara, a mi idemo prema njoj radi drugog hica. Ukoliko je gof precizno pogođen u mozak drugi hitac neće ni biti potreban.
Lov gofa tehnikom čeke u modro obavlja se na dubini 15 – 20 metara ispod površine. Mirno se lebdi postavljen u smjeru niz morsku struju odakle se očekuje njegov dolazak. Smjer kretanja velikih gofova je iz otvorenog prema pučinskom braku van kojega se radi čeka u modro.
U oba slučaja treba voditi računa da se kod okidanja ne čeka trenutak kada se gof počne okretati ( kao kod zubaca), već ga se gađa kroz glavu na ražanj. Kod preciznih pogodaka s puškom na komprimirani zrak gof često biva momentalno usmrćen, tako da hitac drugom puškom nije ni potreban. Ukoliko nam gof prilazi bočno najsigurnije ga je gađati u sredinu bočne linije. Pogođen u tu točku bude paraliziran određeno vrijeme. Ukoliko pogodak nije dobar, gof se počinje snažno otimati i pliva prema dubini, krećući se nepravocrtno uslijed čega se lako oslobađa sa strijele.
Na kraju još jedno upozorenje. Ukoliko ste ustrijelili gofa od 25 ili više kilograma, a on se otima dok vam se zamrsio konopac s koloturnika imate samo dvije mogućnosti, pustiti pušku da je odvuče ili se utopiti. Gof tih dimenzija, ukoliko nije pogođen u glavu snažniji je od prosječnog podvodnog ribolovca kada su obojica pod morem.
2.18. Palamida
Palamida pripada obitelji skušovki, naraste do 90 cm, a može težiti i više od 9 kilograma. Tijelo joj je izduljenog, vretenastog oblika s šiljastom glavom. Repna peraja posebno je izražena, a koža joj je glatka, bez ljusaka. S gornje strane i postrance prošarana je crnim uzdužnim prugama koje se jasno vide na tijelu modre boje. S donje strane boja joj prelazi u bjelkastosrebrnastu.
Palamida je izrazito pučinska riba koja je stalno u pokretu. Susreće se u manjim i većim jatima oko svih pučinskih otoka, te redovito na otvorenom moru uz samu površinu u lovu na plove manje plave ribe. Zalazi i u unutarnje kanale, pretežno ljeti, gdje se zadržava iznad podmorskih brakova, redovito sredinom dana, pogotovo kada more nije izrazito valovito.
Podvodni ribolov na palamidu iznimno je atraktivan zbog nepredvidljivog ponašanja ove ribe i mogućnosti ulova većih primjeraka. Na područjima gdje je česta može interesantna je i na takmičenjima u podvodnom ribolovu. Najlakše se lovi tehnikom čeke u modro, koju na pravi način prakticiraju jedino vrhunski podvodni ribolovci. No kada se posvete ovoj tehnici na području gdje su palamide uočene uspjeh neće izostati. Na državnom prvenstvu republike Hrvatske 1995. u lovnoj zoni vanjske strane poluotoka Premanture legendarni Frane Zanki je ulovom nekoliko velikih palamida tehnikom čeke u modro iznenadio sve istarske pretendente na prvo mjesto i s palamidama ulovio još jedan naslov državnog prvaka.
Osim čeke u modro palamidu se može loviti i na plićim rtovima pučinskih otoka postavljanjem na čeku oko većih gromada kamenja. Na ovakvim pozicijama prema podvodnom ribolovcu krenuti će manja grupa, ili još češće dva primjerka palamide. Trenutak u kome će biti na dometu trajati će iznimno kratko. Zbog toga je potrebno brzo gađati prema glavi, a uslijed strelovitih kretnji strijela će vjerojatnije završiti negdje po sredini ribe. Podvodna puška obavezno treba biti snažno nabijena (ukoliko se lovi puškom na komprimirani zrak), a laštikača po mogućnosti s dvostrukim lašticima. Snažno mišićavo tijelo, brze i strelovite kretnje, te veća udaljenost na koju treba gađati često rezultiraju da strijela ne probije pogođenu palamidu koja se nakon nekoliko snažnih trzaja oslobađa sa strijele.
Dobra lovna pozicija za palamidu su i podmorski grebeni koji spajaju dvije pučinske hridi, a koji se redovito s južne strane strmim zidovima ruše prema dubini. Pozicija za čeku je vrh podmorskoga zida, a grupa , redovito velikih, palamida se obično pojavljuje iz plavetnila ustremljujući se blago prema vrhu zida na kojoj je podvodni ribolovac. Kod ovakvog nailaska grupe palamida nemojte ciljati najveće primjerke ukoliko nisu unutar dometa. Pošto dolaze iz plavetnila redovito su mnogo veće nego vam se čini, te pogodak na krajnjem dometu češće neće rezultirati prodiranjem strijele kroz tijelo ribe.
Postoji i tehnika podvodnog ribolova na palamidu koja se primjenjuje na pučinskim brakovima koji se strmo ruše prema dubini. Iznad ovih brakova može se pokušati s mrtvim ležanjem na površini. Jato palamida u okolini početi će kružiti oko podvodnog ribolovca, prilazeći bliže i opet se udaljavajući. Približavanje i udaljavanje nema određeni red, tako da ne treba žuriti sa ciljanjem. U jednom trenutku palamide će nestati iz vidokruga. Tada se može lagano zaplivati u širem krugu dok ih se opet ne primijeti, pa se igra nastavlja. Kod ovakvog lova gađa se sa površine. Smjer kretanja i nailaska jata utvrđuje se prema reakcijama jata malih riba u okolini.
Pogođena palamida obilno krvari i snažno se otima. Potrebno je popuštati konopac sa površine da se ribu umori. Ukoliko nije pogođena po sredini tijela velika je vjerojatnost da će se raskidati i pobjeći. U takvim slučajevima treba brzo pokušati doći do ribe. Nakon što je palamida ulovljena kroz određeno vrijeme jato će se vratiti na istu poziciju, tako da je moguće tijekom par sati uloviti više primjeraka iz istog jata.
Na područjima gdje se lovi palamida tijekom proljeća moguće je susresti velika jata lokardi koje se daleko lakše love. Samo treba pratiti jato, te se koncentrirati na određenu ribu i gađati u pravom trenutku s pretjecanjem. Nakon toga, par minuta se treba povući od jata, te ponoviti istu taktiku. Prije nego se započne s lovom na lokardu, a redovito se radi o jatima s primjercima težim od pola kilograma treba pregledati da li se u okolini zadržava koja grupa trupova ili lucova. Ove ribe, redovito odrasli primjerci, teži od pet kilograma lako se love u takvim situacijama kombinacijom čeke na površini sa šuljanjem u podronu. Za lov su preporučljive najveće puške na komprimirani zrak, duže od 100 cm opremljene strijelama od 8 mm s izduženim harpunima s dvostrukim perima.
2.19. Ovčica
Ovčica pripada obitelji ljuskavki i naraste do45 cm, te može postići težinu do 2 kilograma. Izduženog je tijela s izrazito duguljastom glavom. Na bokovima joj se ističe desetak crnih poprečnih pruga. Nalazi se na širem području Jadrana, a posebno je učestala na područjima ušća rijeka i zaslađenih voda. Zadržava se na pjeskovitim i muljevitim dijelovima. Rijetka je oko vanjskih otoka. Zadržava se na dubinama do četrdesetak metara.
Nekada se odrasle primjerke ovčice relativno lako lovilo. Pojedinačni primjerci bili bi zabavljeni kopanjem po pijesku, tako da ih je već iz daljine odavao oblak pijeska koji bi se dizao sa dna. Bilo je potrebno iznenada se pojaviti iznad nje na površini. Prestrašena ovčica bi legla na pijesak, gdje je predstavljala vrlo lak plijen podvodnom ribolovcu. No posljednjih desetak godina na svim terenima gdje se zadržava primjetne su promjene u ponašanju, koje se očito prenose genetski. Veći primjerci rjeđe se hrane po plićacima, a i na svaki sumnjivi zvuk i vibraciju strelovito bježe prema dubini. Češće se zadržavaju u blizini jata s manjim primjercima, te zajedno s ostalim ribama iz jata bježe na prvi znak opasnosti. Nešto neoprezniji odrasli primjerci ovčica su oni koji zalaze u marine. Tu među usidrenim brodovima još uvijek ih je moguće iznenaditi i relativno jednostavno uloviti.
Danas se odrasli primjerci ovčice relativno rjeđe nalaze na niskama podvodnih ribolovaca. Na nekim područjima, gdje su brojnija naselja ove ribe, kao npr. Limski kanal i Tarska uvala još uvijek ju je moguće relativno lako loviti. Jato se traži površinskim plivanjem, te se tehnikom podrona zaranja u smjeru kao da se želi preteći jato. Kada se stigne na visinu od jednog metra ili manje iznad linije plivanja jata, cilja se polubočno. No, na ostalim dijelovima Jadrana ovčica je značajno promijenila i navike hranjenja i ponašanje u susretu s podvodnim ribolovcem. Jata s manjim primjercima često se susreću na pješčanim plažama u blizini kojih postoje izvori slatke vode. U ljetnom periodu, kada je plaža puna kupača ovčice je lakše iznenaditi i može ih uloviti i podvodni ribolovac početnik. U periodima izvan sezone kupanja lov na ovčicu na istom području podrazumijeva tehniku čeke. Na područjima gdje je uočeno jato ovih riba ili manja grupa preporučljivo je raditi učestale čeke na dubinama od desetak metara. Dok se leži na čeki može ih se pokušati bliže privući tako da se slobodnom rukom polako kopa po pijesku. Ukoliko na pretežno pješčanom dnu postoji kakav veći kamen iza koga se moguće skriti ribolov će biti toliko uspješniji. Treba se skriti iza kamena i kopati po pijesku tako da se podiže dobro vidljiv oblak. Vrlo brzo će se ovčice uputiti prema tom signalu. Ukoliko je u njihovoj blizini i komarča, potrebno ju je pokušati prvu ustrijeliti, ili je bez suvišnih pokreta potjerati. Kada im komarča više ne bude u blizini ovčice će biti manje oprezne i prilaziti bliže.
Za podvodni ribolov na ovčice potrebne su duge puške na laštik opremljene tankim strijelama promjera 6 mm. Potreban radni domet nerijetko će danas biti više od 4 metra udaljenosti, te o tome treba voditi računa prilikom izbora odgovarajuće puške.
2.20. Morski golub i viža žutulja
U Jadranu obitava nekoliko vrsta morskih golubova i viža. Ove ribe spadaju u morsku divljač, a meso im nije posebne kvalitete, tako da ih rijetki jedu. Da bi se iz mesa ovih riba odstranio opori miris preporučljivo je očišćene filete pomočiti u mlijeku i tako ostaviti dan, dva.
Od morskih golubova najčešće se u podvodnom ribolovu susreće golub kosir, koji s repom može izrasti do duljine 2,60 metara, a težiti do gotovo 70 kilograma. Prepoznaje se po kratkoj i tupastoj njušci, na kojoj su izbuljene oči. Kod svih riba koje pripadaju ovoj porodici na repu se nalazi kao bodež oštra otrovna bodlja. Golub kosir se zadržava na pjeskovitom i muljevitom dnu, najčešće na dubinama između 10 i 50 metara. Mrijesti se zimi i u proljeće, kada ga se najlakše pronalazi na pješčanim zaravnima.
Viža žutulja je nešto kraća, tako da s ispruženim repom može narasti preko 1,5 metar, a primjerci na koje se može naići u priobalnom podvodnom ribolovu obično nisu teži od dvadesetak kilograma, mada postoje i iznimke.
Početkom ljeta i dolaskom toplijeg vremena ove vrste riba se češće zadržavaju u jatima oko podmorskih brakova. Obično vrebaju lovinu, te ih podvodni ribolovac primijeti tek prilikom izrona kada mu se zainteresirano približe. Treba se čuvati nazubljene bodlje na repu čiji ubod može izazvati ozbiljne komplikacije, pa i gangrenu za vrućih ljetnih dana.
Neugodan je, i moguć susret s ovim ribama kada se leži na čeki na područjima gdje se kamenito dno miješa s pješčanim. Umjesto komarče ili zubaca prema podvodnom ribolovcu može krenuti čitava grupa ovih riba.
I morski golub i viža interesantna su lovina na natjecanjima u podvodnom ribolovu. Vrlo lako ih se lovi, a svi primjerci teži od 2,5 kilograma donose sigurne bodove. Na nekim regionalnim natjecanjima često su upravo morski golubovi koji su bili pronađeni na nekom pješčanom braku osigurali pobjedu. Najsigurnije tehnike lova su duboka čeka i poniranje. Ukoliko prilaze pravolinijski potrebno je nišaniti među oči. Ukoliko ih se gađa odozgo preporučljivo je gađati malo izvan ekscentra glave ukoliko posjedujemo snažnu pušku opremljenu većim harpunom ili čvrstim ostima. Ukoliko ga gađamo tahitiana strijelom praktičan je pogodak u jedno od krila, bliže trupu. Ovakvim pogotkom golubu i viži se onemogućuje pravocrtno plivanje pri čemu pružaju najsnažniji otpor.
Prilikom lova na ove ribe treba procijeniti da li ćemo gađati kapitalne primjerke, jer u takvim slučajevima postoji realna opasnost da nam snažnim trzajima tijela doslovno odnesu pušku iz ruke. Takvih je slučajeva bilo i na državnim prvenstvima, a posljednji se desio 1995. na Premanturi kada je iskusan podvodni ribolovac iz Splita ostao i bez puške i bez pogođenog morskog goluba.
2.21. Morska Mačka
U Jadranu se susreću tri vrste morske mačke – bljedica i crnousta koje žive u velikim dubinama, te mačka mrkulja koja se ponekad nađe i na dubinama od dvadesetak ili više metara. Mačka mrkulja naraste do 1,20 metar dužine, a težinom, prema literaturi, postigne i 7 kg. Boje je sivkaste s većim okruglima tamnosmeđim pjegama. S donje strane je bijele boje. U Jadranu je najčešća u Velebitskom kanalu, a posebno se često nalazi u njegovim dijelovima gdje je zabranjeno kočarenje.
U podvodnom ribolovu na mačku mrkulju nailazimo na pozicijama gdje tražimo ugore, na pozicijama gdje se pijesak miješa s kamenim procjepima. Za razliku od ugora ona tijekom dana, kada se odmara, glavu ugura u mračni procjep, tako da joj stražnja trećina tijela ili samo rep viri iz rupe. Ovo je riba snažnog tijela, tako da gađanje u repin dio predstavlja mučenje za ribu i vjerojatnost oslobađanja sa ostiju. Potrebno je pažljivo i u miru pregledati procjep i pronaći pravac kojim je moguće naciljati glavu ribe.
Morska mačka se uglavnom slučajno nalazi u podvodnom ribolovu, no iskustva podvodnih ribolovaca kazuju kako su prepoznatljivi tereni gdje se ovu ribu može očekivati podmorski brakovi u zatvorenim unutrašnjim kanalima i sjeverne obale većih otoka, na dijelovima koji su inače siromašni kvalitetnom bijelom ribom. Konfiguracija terena na tim područjima ostavlja dojam kamenih stepenica s uskim procjepima koje se relativno strmo spuštaju prema dubini. Na tim pozicijama spomenute uske šargere i procjepi su redovito prazni, a učestalo se susreću brojni škarpuni i ugori manjih dimenzija.
Obzirom da se, kako smo istakli, morsku mačku nalazi slučajno teško je pretpostaviti da će podvodni ribolovac imati pri ruci optimalan model podvodne puške za njen ulov. To su puške na komprimirani zrak manjih dimenzija, od tridesetak do pedesetak cm, opremljene ostima i strijelom većeg promjera, 8 do 9 mm. Ukoliko je čamac sa takvom kraćom puškom u blizini nemojte gađati sa laštikačom, već zapamtite poziciju i otplivajte do čamca po odgovarajuću pušku. Pogodak će tada biti siguran, a izvlačenje vrlo jednostavno.
2.22. Lica
U Jadranu se susreću tri vrste lica: lica šarulja koja naraste do 65 cm duljine i težine do 5 kilograma, lica bjelica koja naraste do 2 metra duljine i 25 kilograma težine, te mala lica modrulja koja naraste do 50 cm duljine i do dva kilograma težine. Najmanja od njih, lica modrulja susreće se u dubrovačkom primorju, pretežno u uvalama gdje je more mutnije i gdje se zadržavaju plove sitne plave ribe. Odrasli primjerci ove ribe mogu se primijetiti pretežno u proljeće i jesen, no u principu rjeđe pada plijenom podvodnim ribolovcima. Preporučljiva tehnika je plitko šuljanje.
Lica šarulja je tamnomodre boje koja prelazi u crnu. Uglavnom se susreće na otvorenim dijelovima Jadrana iznad pučinskih brakova i to u većim jatima. Mogućnost susreta je najveća u jesen. Jato prilazi blizu podvodnom ribolovcu. Moguće je gađati sa površine, ali treba voditi računa da se gađa u glavu ili sredinu bočne linije, pošto je ova riba vrlo snažna te se lako oslobađa sa strijele. Za lov se preporučuju veće puške na komprimirani zrak, opremljene harpunima s dvostrukim perima i obavezno, koloturnikom.
Lica bjelica trofej je u podvodnom ribolovu. Najčešće se radi o većim primjercima, nerijetko težim od 6 kilograma. Najrasprostranjenija je u južnim dijelovima Jadrana, posebno na sjevernoj strani poluotoka Pelješca. Česta je i na ušćima svih rijeka gdje se zalijeće u sam plićak u lovu na ciple. Najbolja sezona lova na licu bjelicu je jesen. Preporučljive taktike su plitka čeka kombinirana sa plitkim šuljanjem. Potrebno je pratiti ponašanje jata malih ciplića, te se po njima može pretpostaviti kada će se ova riba iznenada pojaviti. Lica bjelica riba je izuzetne snage i ubraja se među najsnažnije i najbrže ribe Jadrana. Tako savladavanje primjerka težine desetak kilograma odgovara borbi s gofom gotovo dvostruke težine. Prepoznatljiva je po izduljenom tijelu sa širokom repnom perajom i zeleno modroj boji koja prema trbuhu prelazi u srebrnasto bijelu. Stalno se zadržava u površinskim dijelovima mora strelovito se udaljavajući i ponovo približavajući obali u stalnom lovu.
Za podvodni ribolov na licu bjelicu preporučljive su snažne puške opremljene koloturnicima, dimenzija od 90 do 100 cm, opremljene težim strijelama od standardnih. Kada se lovi na područjima gdje je more mutno praktičnije je koristiti kraće puške. Na takvim područjima lica bjelica će prići vrlo blizu podvodnom ribolovcu na plitkoj čeki, a često su potrebna brza pomicanja puške. Ukoliko se po ponašanju cipala na određenom području može zaključiti da je lica bjelica u blizini ( često i više primjeraka ) preporučljivo je pokušati i tehniku prikradanja, te čeke na površini, malo dalje od obale, gdje se miješa mutnije more, sa bistrijim. U jesen, na područjima gdje je more bistro moguće je primijetiti licu kako pliva paralelno sa obalom, te se ne obazire na postavljanje na čeku. Tada se može pokušati tehnikom šuljanja po dnu u smjeru nje, sa postepenim zaustavljanjem i prevrtanjem manjih kamenčića. Moguća reakcija lice bjelice je da se približi na domet, a ukoliko ne ubrza kretanje postoji i šansa da postepenim ubrzavanjem šuljanja dođemo u priliku da je dobijemo na dometu podvodne puške.
Lica bjelica teško se zbog brzih kretnji pogađa precizno u glavu, tako da su najčešći pogoci u tijelo. Pruža iznimno snažan otpor i potrebno je otpuštati koloturnik te je postepeno zamoriti. Prema iskustvima podvodnih ribolovaca eksperata za lov ove ribe, pogodak u bočnu liniju je tek pola posla, a najteži dio tek slijedi.
2.23. Kantar
Kantar pripada obitelji ljuskavki i naraste do 45 cm duljine, te 2,5 kilograma težine. Takvi kapitalni primjerci su rijetkost u sportskom podvodnom ribolovu. Najčešće se love primjerci između pola i jednog kilograma težine. Tijelo mu je zdepasto, sabijeno i izduženo, a prepoznatljive je sivosrebrnaste boje. Zadržava se na kamenitom i ljušturastom dnu, a najbrojnija su mu staništa na rubovima pučinskih otoka i hridi. Rijetko se zadržava na dubinama do deset metara osim u periodu mrijesta. Najčešće ga se susreće na sjevernim stranama rtova koji strmo poniru u smjeru istoka. Na tim pozicijama zadržava se veći dio dana lebdeći nekoliko metara ispod površine. Lovi se najjednostavnije u poniranju i to kada se dosegne dubina od petnaestak metara. Na toj dubini dopušta podvodnom ribolovcu da mu se približi na manje od dva metra udaljenosti.
Najlakše ga se ipak lovi krajem zime i početkom proljeća kada u velikim jatima prilazi obali i zadržava dulje vrijeme na istoj poziciji. Tada se vrlo lako love na čeku, a na pojavu podvodnog ribolovca nerijetko se čitave grupe kantara zavlače u rupe i procjepe gdje ih se lako lovi. Kada se zaroni prema jatu koje pliva na određenom prostoru ono kreće prema određenim kamenjima u krugu kojih se zadržava bez obzira na opasnost od podvodnog ribolovca. Izronom podvodnog ribolovca kantari se ponovno rasprše. Prilikom slijedećeg zarona opet se sve ponavlja.
Bez obzira u koje doba godine ih se lovi i na kojim pozicijama, pogođenog kantara treba hitro privući sebi, uslijed čega jato ostaje mirno. Problem je što su na pozicijama gdje se kantari zadržavaju obično jake morske struje, tako da nedovoljno iskusan podvodni ribolovac u jurnjavi za ribom koju je primijetio brzo troši energiju, te često promašuje zbog nestrpljenja. Kada nađete poziciju sa kantarima, prvo se dobro odmorite i nadišite na površini. Tek tada mirno krenite u mrtvom padu prema dnu i ne žurite s hicem, što je kantar bliže stijenama na dnu to će dopustiti da mu priđete bliže. Na plićim pozicijama, brakovima između pučinskih hridi veći primjerci će strelovito bježati dalje od podvodnog ribolovca. Na takvim pozicijama se preporučuje da ih se slijedi na odgovarajućoj udaljenosti. Tako ćete najlakše locirati jato koje se drži na većoj dubini. Preporučljive puške za lov kantara zimi i u proljeće su puške na laštik srednjih dimenzija, od 70 do 90 cm, a za ljetnog lova u poniranju od 90 do 110 cm, sa laganim strijelama promjera 6 mm. Preporučljivo je kod lova u poniranju na pušci imati koloturnik, jer se veći kantari loše pogođeni lako oslobode sa strijele. Ronilačko odijelo sa maskirnom šarom prilagođenom ambijentu gdje se lovi u praksi pokazuje značajne prednosti sa aspekta udaljenosti na koju lovac može prići kantaru u poniranju.
2.24. Grdobina
I grdobina je mogući ulov podvodnog ribolovca. Ova, naizgled, neugledna plosnata riba izuzetno je ukusnog mesa, a njen rep je prava poslastica. Grdobina žuta se zadržava se na dubinama iznad trideset metara, ali u proljeće zna doplivati u lov na pliće predjele. Tada se zadržava na podvodnim pragovima koji spajaju manje otočiće ili hridi. Glava i prednji dio tijela potpuno su spljošteni, a stražnji dio tijela je izdužen. Na sluzavoj koži nema ljuski. Glava joj je izuzetno tvrda, kao i kod njenog srodnika manjih dimenzija – bežmeka, te o tome treba voditi računa prije odapinjanja strijele. Bojom tijela se izvanredno prilagođava okolini tako da se dosta teško uočava.
Grdobina naraste do osam kilograma težine i 70 cm duljine. U Jadranu živi i grdobina mrkulja koja naraste do 40 kilograma težine, no ona se zadržava samo na većim dubinama i teško će se naći na nišanu podvodnog ribolovca. Grdobina žuta je najčešća u kanalima sjevernog Jadrana, posebno u Velebitskom kanalu. U zimskom periodu u tom akvatoriju dolazi još pliće, na dubine do 15 metara, na obraslo kamenito dno gdje se lakše zamjećuje. U kanalima gdje se redovito kočari ne treba je tražiti jer će biti uzalud.
Kod rijetkih susreta sa grdobinom treba voditi računa o načinu podizanja pogođene ribe u brodicu. Uslijed specifičnih i snažnih kretnji pogođene grdobine istezanja strijele su ekstremna. Kako se kod ulova grdobine redovito radi o težim primjercima pucanje strijele tanje od 6,5 mm je učestalo. Zbog toga se za siguran hitac u grdobinu preporučuje puška na komprimirani zrak sa strijelom promjera 8 mm i većim harpunom s čvrstim krilcima.
Grdobina nije čest ulov podvodnih ribolovaca, ali je dobro biti psihički pripremljen na moguć susret s njom jer se redovito radi o kapitalnom i iznimno ukusnom ulovu.
2.25. Kirnja
U Jadranu obitava nekoliko vrsta kirnji. Podvodni ribolovac najčešće će se susresti s kirnjom golemom, a oni koji imaju sreće mogu naići i na kirnju galinjaču. Rijetko se još tijekom jeseni može naići i na nedorasle primjerke kirnje dubinske koji se zadržavaju pod plutajućim predmetima uz površinu, na pozicijama iznad dubljih morskih brakova.
Kirnja golema u Jadranu može narasti preko težine od 100 kilograma. U šturim evidencijama o kapitalnim primjercima kirnje koji su ulovljeni na sportski način ( dakle roneći na dah, bez ronilačkih aparata) na Jadranu spominje se više primjeraka težih od pedesetak kilograma. Nekoliko ih je ulovljeno u širem akvatoriju Korčule ( Ante Petković – Piškulić ), širem akvatoriju Visa ( Frane Zanki ), Prevlake, Mljeta i Lastova. Ovi kapitalni primjerci mogu se i danas susresti na određenim pozicijama, od kojih neke predstavljamo u drugom dijelu ove knjige, ali danas podvodnog ribolovca drže na sigurnoj udaljenosti i brzo nestaju u modrim dubinama. Danas se kapitalnim kirnjama smatraju sve one teže od dvadesetak kilograma, a rjeđe se ulovi i po neki primjerak teži od tridesetak kilograma.
Kirnja galinjača značajno je manja vrsta koja naraste do 6 kilograma težine. Prosječni primjerci na koje se naiđe kreću se od 3 do 4 kilograma težine. Ova vrsta kirnje elegantnog je i izduženog tijela sa uočljivim bočnim prugama. Spominjemo je jer zahtijeva sasvim drugačiju tehniku lova. Dok se kirnja golema lovi pretežno tehnikama mrtvog pada, podrona, kopanja po rupama s kombinacijom polu – čeke, za ovu drugu vrstu najprimjerenija je klasična čeka.
Kirnja se zadržava na stjenovitim dnima pretežno južnog i srednjeg Jadrana, mada je ima u manjim količinama i na sjevernom Jadranu. Gusta naselja kirnji su na dubokim brakovima. Neke od takvih pozicija, kao čuvena Grujetova seka, i danas nastanjuju brojnije kolonije kapitalnih primjeraka. No odreda se radi o dubokim brakovima, mahom dubljim od 50 metara koji su zbog svoje specifičnosti i teškog preciznog lociranja zaštićeni od krivolovaca s aparatima za disanje pod morem.
Usprkos svojoj krupnoj građi i naizgled zdepastom tijelu kirnja je impresivna i elegantna u svojim kretnjama. Kirnja obično živi u labirintima hodnika podvodnih pećina iz kojih treba mnogo sreće, snage i lukavstva da je se izvuče. Mnogo je istinitih priča o pogođenim kirnjama koje bi se zavukle u rupu, a sutradan bi podvodni ribolovac našao samo strijelu koju bi kirnja na neki tajanstven način odstranila iz svog tijela. Jedna takva priča vezana je za lastovski otočić Tajan koncem osamdesetih godina. Mišo Glavurtić i stari Ervin Siriščević, dva poznata podvodna ribolovca iz Splita su sa nekoliko strijela pogodili veliku kirnju koja se nezgodno zavukla u rupu. Uvlačeći ruku mogli su joj dotaknuti rep, ali kirnja nije mogla vani. Slijedećeg jutra pred rupom su našli odbačene strijele, a kirnji ni traga.
Rupe i pećine u kojima kirnje žive, posebno one veće imaju po nekoliko izlaza, od kojih su neki toliko uski i neprimjetni da ih je uopće teško uočiti. Osim toga u rupama kirnja obično ima i neku apsolutno nedostupnu kamenu etažu na kojoj je nije moguće ni uočiti, a kamoli naciljati. Lov na kirnju često je igra mačke i miša, ali miš je podvodni ribolovac. Neprihvaćanje takvog odnosa snaga može rezultirati fatalnim posljedicama. Još uvijek su mi svježe uspomene na tragično nastradalog podvodnog ribolovca na državnom pojedinačnom prvenstvu u podvodnom ribolovu u širem akvatoriju Dubrovnika početkom devedesetih godina. U okruženju većeg broja barkarijola u brodicama i ronilaca u moru želja za izvlačenjem pogođene kirnje bila je jača od razuma. Prvenstvo je završilo smrtnim slučajem utapljanja tog natjecatelja. Da ne spominjemo slučaj poznatog i iskusnog splitskog podvodnog ribolovca koji je sedamdesetih godina za velikom kirnjom ušao u široku podvodnu pećinu. Lukava kirnja, premda pogođena, tijelom je zaklonila izlaz, a podvodnog ribolovca je najvjerojatnije uhvatila panika i došlo je do utapljanja u toj pećini. Primjera ima još, zbog toga pristup lovu na ovu kraljicu dubine mora biti izuzetno ozbiljan. Nije potrebno riskirati život na ekstremnim dubinama. Lukavstvo, pravovremenost i malo sreće osigurati će možda i Vama susret s kapitalnom kirnjom na dubinama do dvadesetak metara. Hoćete li je nadmudriti teško je reći, ali su na toj dubini ipak rizici znatno smanjeni.
Strategije koje kirnja najčešće primjenjuje u susretu s podvodnim ribolovcem su stalno održavanje sigurne udaljenosti, elegantan bijeg prema rupi iz koje ima kamufliran rezervni izlaz, zavlačenje u stražnje dijelove rupa u kojima nemamo mogućnost gađanja i druge. Nekada su se kirnje sredinom dana često postavljale u poziciji na sviću prema površini. Ronilac je u mrtvom padu dolazio na domet i jednostavno ciljao. Danas kirnja zadržava tu poziciju dok je ribolovac na površini. Na prvu kretnju pri uronu, bježi prema dubini. Ukoliko primijetite kirnju u takvoj poziciji, preporuka je da odmah ne zaranjate na nju. Pravite se da je ne primjećujete i krajičkom oka pratite njene kretnje. Moguće je da laganim pokretima ode prema svom skrovištu. Sada se obilaznim putanjama približite tom skrovištu i pred njim napravite par čeka. Ukoliko kirnja nije imala mnogo susreta s podvodnim ribolovcima vrlo je vjerojatno da će izviriti iz svoga skrovišta. Ako se osjeća sigurnom kada po površini prođete kao da je niste primijetili zadržati će se u poziciji na sviću. Otplivajte malo dalje i zaronite prema dnu na poziciji gdje vas kakva stijena zaklanja od njenog pogleda. Sada krenite dubokim šuljanjem uz samo dno prema poziciji na kojoj ste je primijetili. Ukoliko se ne odate tijekom približavanja mogli biste imati priliku za hitac.
Gađanje kirnje u rupi vrlo je rizično i češće uz nepotrebne rizike po život podvodnog lovca rezultira njenim zaglavljivanjem i ugibanjem u rupi. Kirnju nismo ulovili, a napravili smo štetu. Na kirnju u rupi pucaju uglavnom podvodni lovci dubinci i to kada love u parovima.
Udesi sa zaglavljenom kirnjom dešavaju se redovito, svake godine. O tome razmišljajte cijelo vrijeme dok tražite kirnju, a pogotovo kada je pogodite, a ona se zaglavi u rupi, na većoj dubini. Imate realne šanse da i vi postanete dio te crne statistike.
Sjećam se prve knjige o podvodnom ribolovu koju sam pročitao, ABC de la chasse sous – marine, francuskog autora i podvodnog ribolovca Ely Boissin-a. On je u toj knjizi sugerirao da se u slučaju kirnje u rupi strijela odapinje samo ukoliko vidimo čitavu glavu ribe, te ocijenimo da postoje realne šanse za smrtonosni hitac.
Ukoliko smo se ipak odlučili i pogodili kirnju u rupi, a pretpostavka je da smo bili u prilici pogoditi je u glavu, treba polako pristupiti izvlačenju. Kuka bi trebala obavezno biti pri ruci. Prije nego se počnemo mučiti s izvlačenjem u suprotnom smjeru treba pažljivo pregledati okolne otvore u rupi. Nerijetko se pogođenu kirnju može vrlo jednostavno izgurati vani kroz neki od tih otvora, ukoliko isti postoje.
Krenimo, dakle u lov na kirnju. Odabrat ćemo akvatorij južnih, strmih obala naših pučinskih otoka i opremiti ćemo se sa nekoliko pušaka i podvodnom svjetiljkom s uskim i snažnim svjetlosnim snopom. Laštikačom duljom od metra, sa dva snažna cirkularna laštika i strijelom promjera između 6,5 i 7 mm sa dvostrukim perom. Pored nje ponijeti ćemo i dvije puške na komprimirani zrak, jednu kraću od sedamdesetak cm stlačenu do maksimuma sa harpunom na strijeli promjera od 8 do 9 mm. Dobro rješenje je veći harpun s rebrastim ili poprečnim utorima. Ovakvi harpuni lakše prodiru kroz tkivo lomeći usput kosti na koje naiđu. Druga puška na komprimirani zrak neka bude dimenzija od 90 do 100 cm, također sa strijelom većeg promjera. Na ovu pušku postavljamo harpun bez krilaca. Koristimo je za usmrćivanje zaglavljene kirnje u rupi. Čest je slučaj da je veća kirnja tako čvrsto zaglavljena u rupi da ju je nemoguće izvući, a ne možemo iz ribe iščupati niti strijelu. Ukoliko kirnji vidimo prednji dio glave koristimo ovu pušku sa harpunom bez krilaca i njome ciljamo u mozak dok ribu ne usmrtimo. Nakon preciznog jednog, ili više pogodaka, ovisno o veličini ribe uzdignute leđne peraje kojima se kirnja zaglavila u rupi se spuste i nema većih problema s izvlačenjem lovine iz rupe. Konačno za svaki slučaj, ćemo ponijeti i jednu laštikaču dimenzija od 75 do 90 cm sa lašticima promjera 20 mm i šipkom na kojoj će biti postavljene čvrste osti.
U potragu za kirnjom treba krenuti ovisno o periodu kada se one pojavljuju na određenom terenu. Ukoliko nemate prethodnih iskustava i spoznaja u kojem vremenu kirnje dolaze pliće na određenom terenu potragu započnite u periodu između 12.00 i 15.00 poslijepodne. U potrazi posebnu pažnju treba posvetiti podvodnim stijenama koje imaju formu polukruga, a otvori su im postavljeni na suprotnoj strani od obale. Ukoliko je rupa u sredini polukruga adekvatne veličine, te je pred njom ima i pijeska velika je vjerojatnost da je to kirnjina kuća, kako se ovakve stijene najčešće nazivaju. Upravo je ta mala zaravan sa pijeskom pravi znak. U kasnim poslijepodnevnim satima kirnja se često nalazi upravo na toj poziciji pred rupom. U tom vremenu približavanje kirnji je lakše, no i vidljivost je smanjena tako da treba biti koncentriran u pretrazi kako bi se kirnju uočilo već s površine. Kirnju, naravno, tražite s najvećom laštikačom koju imate, a ostale puške i kuka neka budu kod barkarijola koji vas prati na vesla na sigurnoj udaljenosti, kako sjenka broda ne bi prestrašila ribu.
Primjenjivati ćete spore podrone i propadanja u dubinu kombinirano sa dubokim šuljanjem. Nakon određenog vremena se zaustavljajte, pogotovo na rubovima podmorskih zidova i bez pokreta se umirite na površini. Postoji mogućnost da radoznalost privuče kirnju iz dubine prema plićim morskim pragovima. Obratite pažnju i na pozicije na kojima primijetite šarge i kavale. Nemojte odmah ići prema tim ribama, već se umirite na površini i pogledom prođite sve procjepe u blizini. Kirnja često dijeli lovnu zonu sa ovim ribama. Ukoliko smo je uočili u procjepu, treba krenuti suprotno od nje da bi ostavili dojam da pretražujemo dno. Ukoliko ima većih stijena dobro je trenutno se sakriti iza neke od njih i pažljivo pratiti reakciju kirnje. Moguće je da zainteresirano izviri iz procjepa. Sada treba tražiti poziciju za hitac i gađati iz veće udaljenosti. Čim je pogođena u glavu treba momentalno zategnuti konopac od koloturnika oko kakve izbočine na dnu da se onemogući okretanje ribe u mjestu i njeno zavlačenje sa strijelom u rupu. Sada je važna brzina i refleksi. Ukoliko kirnju ne možemo momentalno izvući iz rupe treba izroniti i uzeti drugu pušku kojom se, ovisno o poziciji, treba zadati smrtonosni udarac. Potrebno je naciljati među oči harpunom, ili ostima malo iznad očiju. Ukoliko je kirnja okrenuta bočno treba ciljati u liniju iznad očiju.
Ukoliko nam kirnja nije pružila mogućnost za hitac, treba upamtiti poziciju i vratiti se sutradan, oprezno se šuljajući u okolini rupe.
Kada se primjenjuje duboko šuljanje prema kirnji, tijelo treba mrtvo vući po dnu slobodnom rukom. Na peraje treba zaboraviti, a dobro je i disalicu izvaditi iz usta kako neki mjehurić zraka ne bi izazvao strelovitu reakciju ribe. Reakcija kirnje može se pretpostaviti i prema kretnjama njenih očiju. Ukoliko su mirne, čekati će nas na puškomet, ukoliko se pak pomiču, samo je pitanje u kojem smjeru će kirnja izvesti streloviti bijeg.
Da rezimiramo, samo lov na kirnju s partnerom je siguran lov na kirnju. Treba unaprijed predvidjeti sve moguće komplikacije koje se mogu desiti s kirnjom. Prilikom izvlačenja kirnje sve radnje treba raditi postepeno. Ukoliko je dobro pogođena, treba se posvetiti isključivo izvlačenju zaglavljene ribe i zaboraviti na nastavak ribolova. Pogođenu, a još neusmrćenu kirnju treba kontinuirano držati na zategnutom konopcu koloturnika puške. (Nismo to posebno ni napominjali, ali podrazumijeva se da je svaka puška namijenjena lovu kirnje opremljena koloturnikom sa tridesetak metara čvrstog konopa). Partner ribolovac kod izvlačenja pomaže parcijalnim zaronima kojima preuzima konop na kome se drži pogođena kirnja. Ako se kirnja izvlači s veće dubine obavezno treba odbacivati olova, a preporučuje se i da partner tehnikom lifta gura lovca prvih petnaestak metara prema dubini. Tako štedimo snagu za kasnije i do dna dolazimo s većom rezervom zraka u plućima. U slučaju kada se kirnja zavukla u rupu konopac koloturnika treba hitro zategnuti i vezati za bovu koju ćemo postaviti ispod površine kako bi kontinuirano zatezala konop i kirnju istezala iz rupe.
O lovu na kirnju moglo bi se još pisati. Kirnja i dalje mijenja svoje ponašanje, kako se usavršavaju podvodne puške i tehnike lova podvodnih lovaca. Kirnju se traži i lovi svim osjetilima. Njeno okretanje i udarci repom u rupi dosta su bučni, tako da ih iskusan podvodni ribolovac čuje. Tada još treba otkriti u kojoj je točno rupi. Nadalje, mali oblak pijeska koji se pojavio iz neke rupe također može biti signal da je kirnja unutra.
Danas kirnje slično reagiraju, tako da treba npr. voditi računa da se zaron prema dnu na kome smo kirnju primijetili niti slučajno ne prekida. Takav postupak redovito prestraši kirnju i ona se zavuče duboko u svoju rupu.
Opstanak i budućnost kirnje u Jadranu je neizvjesna. Doduše ponovno je uveden lovostaj, no kazne za krivolov su preblage. Osim toga zakonodavac je dopustio ulov kirnje od 45 cm dužine. To su kirnje manje od 3 kilograma težine, koje nisu još ostavile adekvatno potomstvo. Do kada će kirnja opstati u Jadranu postavite sebi pitanje kada vas primjerak od 2 kilograma znatiželjno promatra na puškometu. No ipak, temeljni krivci su krivolovci koji se već desetljećima sa aparatima za disanje spuštaju noću i istrebljuju naselja kirnji neovisno o njihovoj veličini. Kada bi desperadosi uhvaćeni u ovakvoj raboti završavali više godina u zatvoru možda bi kirnje imale šanse.
|
